Because Harry Potter has brought us together.

četvrtak, 25.06.2009.

25. poglavlje

Posvećeno osmom a.


Zima je pokucala na vrata i ušla u punoj silini. Dan je bio hladan i siv, a tamni oblaci su zauzeli nebo. Vjetar je puhao svojim snažnim zanosima boreći se sa golim drvećem. U društvenoj prostoriji glasno je pucketala vatra, tek zapaljena. Društvena prostorija bila je pusta, na moje čuđenje jer su obično učenici nakon doručka odlazili u društvene prostorije, osobito tijekom ovakvog dana koji nagovještava kišu. No nisam se previše zamarala time. Uživala sam u samoći sad kad sam napokon dobila priliku. Mama me često nazivala vukom samotnjakom, iako mi tu karakteristiku nitko od prijatelja ne bi pripisao. Sjedila sam u najudobnijem naslonjaču, barem prema mojem mišljenju, noge prekriživši u turski sjed i čitala bezjačku knjigu. Okrenula sam stranicu, ni ne primijetivši Mijin ulazak u društvenu prostoriju, sve dok njen glas nije proparao tišinu.

''Dobro, pa gdje si ti?!''

Podigoh pogled sa knjige.

''U društvenoj prostoriji, gdje bi trebala biti?'' odgovorim zbunjeno.

''Na igralištu.''

Tek tada sam primijetila Mijinu odjevnu kombinaciju. Na nogama je imala crne čizme za metloboj, a preko svoje odjeće sa znakom Izmera imala je pelerinu, također metlobojsku.

''Nisu valjda u ovu subotu kvalifikacije?!''

Skočim sa naslonjača kao opečena. Knjiga je treskom pala o pod, sklopivši se.

''Da.'', Mia se gotovo iskrevelji.

Udarih se dlanom desne ruke o čelo. Tada mi sine, zato je društvena prostorija prazna.

''Kvalifikacije za lovce su predzadnje.'', obavijesti me Mia.''Moje su zadnje, za tragača.''

Dok sam ju slušala, usnice su mi tvorile nečujno O. Danas sam sve samo ne spremna za let na metli. Osvrnuh se na svoje bijele balerinke sa malenom mašnom i žutu majicu kratkih rukava sa zelenim srcima. Dan sam planirala provesti unutar dvorca, nikako ne na igralištu.

''Moram se presvući!''

Gotovo sam trkom krenula prema spavaonicama, kada su se vrata koja vode prema njima otvorila. Zabljesnuo me Mayin spasonosni osmijeh.

''Dobro jutro.'', pozdravila nas je, a napola puta ka smiješku, lice joj je poprimilo začuđen izraz. Pogledala je Mijinu raščupanu crnu kosu i moje uzrujano lice.

''Gdje gori?'' upitala nas je.

''Nigdje, ali će na metlobojskom igralištu biti mrtvih.'', prijeteće pogledam Miju.''Pa dobro, zašto mi nisi rekla da su kvalifikacije ove subote?''

''Nisi pitala.'', slegne ramenima.

May je iznimno brzo shvatila o čemu se radi i uputila mi ohrabrujući smiješak.

''Donijet ću ti na igralište metlobojske čizme i pelerinu.''

Gotovo sam mogla ugledati njene riječi kako poprimaju materijalno stanje i pretvaraju se u moju slamku spasa. Uputim joj zahvalan pogled, a Mia je već istrčala iz društvene prostorije.

''Vidimo se.'', pozdravi me May i trkom otiđe u spavaonicu, ostavivši me samu.

Ne razmišljajući ni sekunde da odlazim u propast samopouzdanja, krenem za Mijom proklinjući samu sebe što sam pristala na kvalifikacije.

***

Ispostavilo se da je izvan dvorca hladnije nego što mi je izgledalo kad sam promatrala kroz dvorac dolinu. Metlobojsko igralište se nalazi iza dvorca, sa tri zlatne vratnice na svakoj strani igrališta i tribinama. Sjedišta na tribinama su poredana tako da je zadnji red iznimno visoko, gotovo u visini vratnica, a onaj najniži je toliko nisko da kad sam ja sa svojih 169 centimetara sjedila na njima doticala travu. Kvalifikacije za vratare su započele. Romilda je letjela na metli blizu vratnica i promatrala kandidate. Prepoznala sam Edwarda i uputila mu osmijeh, iako nisam bila sigurna je li me uopće primijetio onako zauzet promatranjem ostalih kandidata i procjenjivanjem tko je od njih bolji od njega na vratnicama.

Lijeve tribine, one na kojima su obično sjedili Izmerci, bile su skoro cijele popunjene. Bilo je tu raznih učenika, od prve do sedme godine, ženskih i muških, onih koji su vješti na metli i onih koji su došli na nagovor prijatelja. Ali najviše je bilo gledatelja, onih koji su samo došli promatrati i bodriti svoje prijatelje. Sjela sam na travu do tribina, još uvijek rosnu i hladnu. Osjetila sam kako su mi se ruke naježile od hladnoće i vjetra. Svako malo sam pogledavala prema Ewarnu čekajući May. Čupkala sam travu lijevom rukom i bacala ju u zrak, a travke su mi se pri padu petljale među narukvice i ručni sat, poklon od mame. Nakon brojnog razmišljanja o majci, shvatila sam da se bojim smrti. Ne svoje, nego smrti svojih bližnjih i boli koja dolazi sa njom. Iako, nastojala sam se tješiti time da je ona još uvijek živa. Vjerovala sam u to. Željela sam vjerovati u to jer drukčije ne bih mogla funkcionirati.

''Hej, Ruta!'' začula sam kako me netko zove.

Okrenuh se i ugledah Marthu na prvim sjedalima tribine okruženu svojim prijateljima kojima sam uputila kratak pozdrav popraćen smiješkom. Marko Kovač, zagasito crne kose i smeđih očiju ispruži kažiprst i srednjak u znak mira. Nasmijem se.

''Može pomoć?'' upita me.

Ne čekajući odgovor jer ga je već znala, počela mi je objašnjavati.

''Učimo o nekim mokijima.'', pojasni mi.''Dobili smo pitanja i moramo odgovoriti na njih. E pa, ja stvarno pojma nemam zašto bezjaci ne primjećuju mokije i zašto lopovi imaju problema sa nalaženjem lisnica izrađenih od mokijeve kože.''

Podignem obrve.

''Pitaš me za pomoć oko zadaće na metlobojskom igralištu?''

Martha se nakratko zamisli, zagledavši se u mene. Potom slegne ramenima i pruži mi pergament, raskošno paunovo pero i knjigu.

''Da. Sutra imam nekih…obaveza.''

Iako me je zanimalo kakve su to njene tobožnje obaveze, nisam ju ništa više ispitivala. Da želi da ja to znam, sama bi mi rekla. Ne volim zabadati nos u tuđe stvari, pa sam prihvatila pergament i pero bez daljnjih pitanja.

''Moki se može smanjivati po volji, pa ga bezjaci teško primijete'', objasnim joj i zapišem odgovor na pergament ispod kojeg sam stavila knjigu za lakše pisanje.''A kad se lisnici približi neznanac, ona se skuplja kao što to radi moki dok je živ.'', zapišem i taj odgovor i proučim ostale.''A ovaj ti nije točan.''

Martha se nagne preko mog ramena kako bi vidjela što pišem.

''Koji?''

''Ovaj.'', promrmljam i prekrižim netočan joj odgovor, koji odmah potom nestade sa pergamenta.'' Mokijeva koža se također koristi za izradu torbica.'', mrmljala sam dok sam zapisivala odgovor.

Okrenem se i vratim Marthi pergament. Ona me promatrala sa blagim zaprepaštenjem na licu.

''Ti ćeš biti profesorica Skrbi ili?''

''Ne.'', odmahnem glavom.''Bit ću vidarica. A i svi odgovori ti pišu u knjizi.''

''Pa, hvala ti.'', Martha se zahvali.''I sretno na kvalifikacijama.'', podari mi jedan od svojih blistavih osmijeha u trenutku kada su se sa tribina ustali par njenih prijatelja i uzjahalo svoje metle, a ja sam osjetila kako mi nešto izgriza unutrašnjost od nervoze.

Posvetila sam se promatranju kandidata za druge pozicije. Za udarača su se prijavili samo dečki, svi odreda krupni i snažni, nitko sa prve i druge godine. Uzletjeli su na školskim Partfišima jer nitko nije imao svoju metlu; nitko nije očekivao da će se baš ove godine formirati metlobojski timovi. Prvog kandidata već pri prvom pokušaju udario je maljac, o desnu nogu, no on je to hrabro podnio sa drhtavim smiješkom na licu. Ta ipak, na tribinama su ga promatrale brojne cure.

''Hej.'', osjetila sam nečiju ruku na ramenu; May.''Donijela sam ti.''

Podignula je ruke u kojima je držala pelerinu, čizme i metlu.

''Puno ti hvala.''

May odmahne rukom.

''Ma ništa.''

Sjela je do mene na travu. Ona je, iako je subota – dan kada ne moramo nositi školske pelerine, svejedno obukla svoju pelerinu sa znakom Izmera na leđima. Uvukla sam svoje ruke u rukave pelerine i osjetila meku podstavu pelerine na svojoj koži. Potpuno sam se posvetila sam se vezanju čizama. Sjetila sam se rečenice iz knjige bezjačke spisateljice Jodi Picoult, ako se usredotočite na postavljanje nasipa od vreća s pijeskom uz rub plaže, lakše ćete zaboraviti na tsunami koji prijeti. I tada shvatih što je time htjela reći, iako sam samu sebe živcirala što sam kvalifikacije toliko uzimala k srcu.

''Gdje je Mia?'' upita me May.

Zgroženo sam shvatila da sam potpuno zaboravila na nju. Osvrnuh se po igralištu. Velika grupa učenika nalazila se na jednom kraju sa metlom u rukama. To su sigurno tragači. Prepoznala sam Miu, Vincenta Davisa, Martinu Bošnjak, Andreu i Katarinu. Ostatak grupe činili su stariji učenici koje sam poznavala iz viđenja, no nikad nismo izmijenili ni dvije riječi.
Mahnuh glavom prema njima, a May se snuždi.

''Nema šanse da odem među njih.'', kaže.''Ostat ću ovdje i bodrit te.''

A ja sam najmanje od svega željela da me netko gleda. Najradije bih da se tribine isprazne kada moje kvalifikacije dođu na red. A došle s prebrzo.

''Lovci!'' viknula je Romilda i spustila se tako nisko da je stopalima doticala travu.

Izmijenila sam pogled s May. Duboko sam udahnula i uzela metlu sa trave.

''Sretno.'', dobaci mi May kada sam sjela na metlu i otisnula se prema sredini igrališta.

Srce mi je brže zakucalo i poželjela sam biti u svojoj spavaonici, pod pokrivačem, na toplom. Ili barem na tribinama, na sigurnoj udaljenosti od igrališta. Svi ostali lovci su došli do sredine igrališta. Okružili smo Romildu, stvorivši krug oko nje.

''Dobro. Želim ovo što prije završiti.'', reče, a u glasu se čulo da nije poklonik lošeg vremena.''Izgleda da će pasti kiša, tako da neću odugovlačiti. Svatko neka uzme balun i pokuša zabiti to je moguće više golova. Imate tri šanse.''

Prva je išla djevojka sa šeste godine. Znala sam da se zove Marija, a od današnjeg dana znam da i dosta loše leti. Maljac ju već pri prvom pokušaju udario o trbuh, na što se ona preokrenula na metli, ali ipak – ostala na njoj. Uhvatila se za trbuh i odletjela prema travi. Čim su joj noge dotakle tlo, njene prijateljice i Romilda su potrčale prema njoj kako bi joj pomogle i odnijele ju u bolničko krilo. Nimalo nisam sumnjala da se putem ispovraćala.

Promotrila sam ostale učenice. Ramona, učenica pete godina. Aleksandra, učenica sedme. Kate, učenica druge godine. Andrea, Marthina prijateljica, učenica četvrte godina. Kojeg vraga ja radim među njima?

Andrea mi je uputila osmijeh, iako sam znala da ni njoj nije baš ugodno. Kad bi barem vjetar prestao ovako snažno puhati. Romilda se trčećim korakom vratila i poletjela.

''Marija je dobro.'', obavijestila nas je.''Malo joj je mučno, ali proći će ju. Ramona, ti si na redu.''

Ramona je bila cura sa viškom samopouzdanja. Duge, plave kose, vitkog tijela i anđeoskog lica. Ali lice je jedino što ju povezuje sa anđelima. Prvi gol je uspješno zabila. Branio je Bruno, učenik šeste godine, plavih kovrča i nebeskih očiju, vjerojatno najuspješniji na kvalifikacijama za vratara. Ramona se vratila do nas sa zadovoljnim smiješkom na licu, usput uspješno izbjegavši maljac. Ali, druga dva gola nije uspjela zabiti i nije mi bilo ni malo žao zbog toga.

''Ruta, sad ti.''

Na tren sam se ukočila. Romilda mi je dobacila balun. Uhvatila sam ga, doduše nespretno. Želudac mi se okrenuo i jurnula sam na metli. Osjetila kako mi srce brže kuca. No, ovaj put ne zbog treme. Letjela sam na metli, nakon toliko dugo vremena i to je bio dovoljan razlog. Prišla sam vratnicama, izigrala vratara i zabila gol. Osjetila sam olakšanje. Vidjela sam Mayinu sitnu priliku kako mi se smiješi podno tribina. Uzvratih joj nesiguran osmijeh.

Drugi gol Bruno je obranio. Možda bih ga i zabila da nisam morala izbjeći maljac, ali nisam se previše opterećivala time. Samo sam željela da što prije završim s tim. Treći gol sam zabila, jedva svjesna onoga što se događa. Iako, to je bilo više pitanje sreće. Brunu su zazvali prijatelji sa tribina, a on se – ne razmišljajući o posljedicama – odazvao. Već slijedeći trenutak ja sam zabila gol. No, Romilda nije razmišljala imam li ja više sreće sa zadnjim golom ili vještine. Dobacila mi je kratak pogled koji je govorio da sam završila i prozvala Andreu.

Dok mi je srce luđački kucalo, obrušila sam se na tlo tik do May. Sjela sam do nje i osmjehnula joj se. Tek kada sam odložila metlu na tlo shvatila sam da mi ruke drhte.

''Bila si dobra.'', pohvali me May.

Duboko sam udahnula i puls mi se polako počeo smirivati.

''Imala sam sreće.'', uzdahnem.''Drago mi je da sam brzo završila s tim.''

Nastavila sam pričati s May o sitnicama nevezanim za metloboj. Znala sam zašto me navela na neku drugu temu – nije željela da razbijam glavu time hoću li postati dio tima ili ne i bila sam joj zahvalna na tomu. Već su prošle kvalifikacije za tragače, a da ja to nisam niti primijetila. Tek kada se igralište potpuno ispraznilo, a učenici koji su posljednji letjeli sjeli na slobodna mjesta na tribinama ili pak se izvalili na vlažnu travu, shvatila sam da je gotovo.

Romilda je sišla sa metle i prišla nam.

''Dakle, odlučila sam.'', rekla je glasno, iako bismo ju čuli čak i da je šaptala. Nitko nije pričao, a čak i da je htio, netko drugi bi ga ušutkao.''Vratar je Bruno.'', Bruno se sretno nasmiješi, a oni najbliži njemu ga potapšaju po ramenu.''Njegova zamjena je Lexie Gerrard.'', svi smo pogledali učenicu druge godine, koja se i sama iznenadila Romildinim odabirom.''Udarači su Marko Kovač i Adam Jurić.'', Adam, učenik šeste godine kratke kose, gotovo ćelav i Marko, tamnosmeđih očiju koje su se stopile sa sivilom, arogantna lica i osmijeha u kojemu sam se izgubila. Osjetila sam kako mi toplina obuzima obraze.''Lovci.'', reče Romilda i ja se naglo trgnem.''Aleksandra, Kate i Andrea.'', osjetila sam kako mi je srce na tren klonulo. A potom pomislih – a što sam mogla i očekivati?''Ruta, ti ćeš biti zamjena. Zabila si jednako golova koliko i Aleksandra.'', blago otvorih usta. May me snažno zagrlila. Njena smeđa kosa škakljala me po licu, i zadovoljno se nasmiješim.''Tragač je Richard.'', sve oči prisutne ga pogledahu, a on je izgledao jednako iznenađen kao i ja kada sam saznala da sam ipak upala u tim – barem jednim dijelom.''Njegova zamjena je Amanda.'', visoka djevojka sa sedme godine, duge, ravne crne kose do polovine leđa i krupnih, zelenih očiju. Jedna od onih cura zbog kojih se ostale cure osjećaje manje od makova zrna kada se nađu s njom u prostoriji.

Začuli su se uzvici negodovanja sa tribina. Nisam se okrenula da bih vidjela tko se buni, iako se zapravo polovina tribina ustala na noge.

''Tišina!'' zapovjedila je Romilda i bijes je suknuo iz nje poput vatre.''Ja sam tako odlučila i tako će biti! Oni su bili najbolji i zasluženo su dobili svoje mjesto u timu.''

Nekoliko učenika je nešto posprdno dobacilo. May i ja smo izmijenile pogled. Prevrnem očima. Ta nije metloboj najvažnija stvar u životu.

Tada kiša počne padati, baš kao da je znala kada je vrijeme da rastjera sve prisutne na igralištu.

***

Stariji učenici, oni sa šeste i sedme godine organizirali su tulum u društvenoj prostoriji. Romilda se u početku protivila tomu, no na kraju su postigli kompromis – ona je svakih sat vremena dolazila provjeriti stanje. A stanje je trebalo biti bez alkohola. Odnekud je treštala glazba – Čarobni štapići. Svi stolovi su spojeni tako da čine jedan veliki stol sa pićem, a naslonjači su netragom nestali. Alkohola doista nije bilo, na opće protivljenje učenika šeste i sedme godine. Među Izmercima našao se i jedan Plackwawac – Starz Skrable plesao je s May malo podalje od nas. Mayino lice bilo je rumeno, ali – znala sam – ne od zagušljivosti koja je vladala u prostoriji.

Središnji dio prostorije ispunjavali smo mi, učenici. Svako malo netko bi mi stao na nogu, a da se nije ispričao – vjerojatno nije niti čuo moj jauk. Gurali su me na sve strane, ovisno o ritmu glazbe. Ali, uživala sam. Plesala sam sa Miom, Richardom i Edwardom. Mark se negdje izgubio, a ja sam nastojala ignorirati činjenicu da je negdje sa Alessom. Marko Kovač je ispijao bocu pivoslaca, dok je u drugoj ruci držao tek zapaljenu cigaretu. Na licu mu je titrao šeretski osmijeh dok je razgovarao, točnije se nadvikivao sa Marthom i Andreom.

Možda se ipak isplatilo riskirati i doći na kvalifikacije.

subota, 20.06.2009.

24. poglavlje

Za plavookog. Sama sam si kriva.


Profesor Antoinns nije primijetio izostanak Mie i mene, što smo ona i ja iskoristile do kraja. Naredna dva sata nismo se pojavile u učionici Aritmancije, a oni učenici koji su to primijetili, podržavajući zajedništvo, držali su jezik za zubima. Pomalo me plašio izostanak grižnje savjesti, no nastojala sam se ne obazirati na to dok sam jela čokoladni muffin na klupici u predvorju u turskom sjedu, punih usta tiho pjevajući. Bila sam gotovo sigurna da se Mia bori sa porivom da okrene očima.

''Kad se samo sjetim one divne tišine u onom razdoblju kada si bila loše volje zbog Samaruna i svih tih sranja.'', Mia nostalgično uzdahne.

''Jao, molim te.'', prevrnem očima.''Pa ti si onda bila u bolničkom krilu!''

Mia me iskosa pogleda.

''Pa dobro. Shvatila si bit.''

Zagrizem muffin. Osjetila sam kako mi se tope komadići čokolade u ustima, zavodeći mi osjetilo okusa.

''Nisam.'', podbodem ju.

Mia izdahne i uputi mi nemoguća – si pogled. Cerek mi zatitra na licu, a potom zagrizem muffin.

''Jedeš previše slatkog.'', prokomentira Mia.

Ponekad smo se ponašale kao prave sestre – vječito u prepirkama. Ponekad se pitam nije li za naš odnos bolji naziv najbolje neprijateljice. No, nisam naše razmirice shvaćala previše osobno. Oduvijek smo imale takav odnos i volim ju otkad sam kročila nogom u Ewarn.

''Pao mi je šećer.''

Nisam stigla ništa više reći u svoju obranu, iako je bilo očito da je sve to laž – besramno sam uživala u svemu što je slatko, a da ništa od toga nije bilo zbog manjka šećera u krvi. Zazvonilo je školsko zvono i Mia i ja smo naglo skočile sa klupe. Brzo stavismo ruksake na ramena i potrčasmo prema stepenicama, znale smo da bi bilo sumnjivo kad bi nas netko od profesora vidio u predvorju trenutak nakon zvona. Spretna kakva jesam, nastojeći pratiti Miu koja je u boljoj tjelesnoj kondiciji nego ja, promašim stepenicu. Mrzim onaj trenutak prije nego li tresnem o pod, onaj trenutak kada postanem svjesna da ću pasti i ozlijediti se. Razlijepila sam se po stepenicama popu palačinke, a gusta smeđa kosa prekrila je stepenice od kojih mi je naticao bolan nos. Položim ruke na stepenice iznad kako bih se ustala, ali Mia mi – koja se gromoglasno smijala – pruži ruku. Prihvatim ju i uspentram se na stepenicu sa koje sam upravo pala.

Mijine smeđe oči bile su pune suza od smijeha i nisam joj zamjerala već joj se pridružila. Navikla sam se na zabijanje u vrata i padove na stepenicama, no svaki novi moj nespretni pothvat nanovo je izazivao provalu smijeha.

''Koji ti je to put?'' upita me Mia dok je brisala oči rukavom pelerine.

''Ne znam.'', slegnem ramenima.''Nakon desetog sam prestala brojati.''

Dotaknem nos. Na dodir, osjetila sam kako mi nos, poput struje, para oštra bol.

''Malo je crveno.'', kaže Mia nakon što se prestala smijati.

Bolno izdahnem i protrljam prednji dio pelerine kako bih ga očistila. Kad sam podigla pogled sa pelerine, zaprepastih se. Na dovratniku najbliže učionice stajala je Margaret Riddle sa pobjedonosnim izrazom lica.

***

''Misliš da će nas reći?'' šapne Mia dok smo prepisivale stare rune i njihove prijevode na pergament.

Profesor Maček se nadvio nad svoje spise za katedrom dok smo mi prepisivali stare rune u prilično glasnoj tišini. Najvjerojatnije nas nije niti čuo s obzirom na to da je najstariji profesor u Ewarnu. Koža mu je bijaše bijela, gotovo prozirna, naborana na licu, a sijeda kosa mu okruživaše srcoliko lice.

''Sigurna sam da će nas reći Nillesu.'', kažem mrko.

Znala sam da smo u gadnoj gabuli ako nas kaže Nillesu. Izmer će u najmanju ruku izgubiti preko 50 bodova za svaku od nas dvije, a bojala sam se i zamisliti kakve bismo kazne dobile. Pokajala sam se zbog našeg markiranja, no znala sam da time što mi je žao neću ništa postići.

''Nadrapale smo.'', kažem sa naznakom očaja u glasu.

Mia ne reče ništa. Crna kosa joj padne niz lica i stvori taman plašt između nas, ali ona ga iznervirano zatakne za uho i otpuhne kratke šiške koje su joj pale preko očiju.

''Ako ništa drugo, barem nas ne može ubiti.'', pokušah samu sebe utješiti.

Odbijala sam pogledati Maggie. Znala sam kakav joj zadovoljan smiješak titra na licu. Zna li ona i za prethodna dva sata Aritmancije?

Mark je sjedio ispred nas. Smeđa kosa mu je izgledala kao da nije čula za pojam češalj, već je u divljim, razbarušenim pramenovima padala niz njegovo lice. Okrenuo se prema meni i nasmiješio. Osjetila sam kako se topim poput maslaca.

''Što se dogodilo?'' upita me.

''A tko kaže da se išta dogodilo?'' podignem obrve vješto glumeći iznenađenost.

''A otkad ste ti i Mia tako mirne pod satom?''

Zinem u namjeri da nešto slažem, što mi obično dobro ide, ali tada shvatih da ne znam što reći. Istinu, javi mi se tihi glas u glavi, onaj glas razuma.

''Margaret nas je vidjela kade zvonilo u predvorju.'', objasnim prihvativši da nemam drugog izbora.

''Pa ne mora značiti da ste bježale.'', reče Mark.''Možete nešto izmisliti.''

''Ali kako da objasnimo to što smo par trenutaka nakon zvona već bile u predvorju, a učionica Aritmancije se nalazi na petom katu?'' javi se Mia.

Markove usnice se skupiše u o.

''Ne znam.'', reče nakon kraćeg razmišljanja.

''Khm, khm.'', oglasi se profesor Maček lažno kašljući, no opet dovoljno glasno da svi u učionici ušute.

Mark se okrene prema svojem stolu, a profesor Maček nastavi objašnjavati dio starih runa kojeg smo taj sat obrađivali, usput napomenuvši da će se dotične rune nalaziti u testu. Nakon što nam je zadao hrpu zadaće, oglasi se školsko zvono. Nimalo se nisam iznenadila kada je Maggie prva skočila sa svoje stolice i pohitala prema vratila. Mia i ja razmijenismo pogled i ustanemo se. Nimalo nam se nije žurilo sa spremanjem pergamenata, teške knjige prepune prijevoda runa i pera u ruksak.

Kada smo sve spremile u ruksak, nestalo nam je razloga za odugovlačenje. Jedino je još Mark, osim nas, ostao u učionici izigravajući, na neki način, moralnu nam podršku. May, Edward i Richard nisu ništa znali o tomu, već su nas pozdravili i rekli da se vidimo u Glavnoj prostoriji na ručku.

''Hajmo.'', reče Mia nakon što se osvrnula po učionici i uvidjela da smo samo mi ostali.


Nismo se morale dugo pitati gdje će nas preteći Maggie sa profesorom. Nadala sam se u nekom pustom hodniku gdje nas nitko od drugih učenika neće vidjeti. No već smo stigle u predvorje, a ja sam naivno pomislila da nas Maggie možda i nije izdala. Uto začuh svoje prezime.

''Carlos!''

Ukipih se na mjesto, zajedno sa Miom.

''McLean!''

Prepoznasmo grub glas profesora Nillesa. Kad smo se okrenule, nimalo se ne iznenadih što Maggie stoji tik do njega. Na licu joj je blistao isti onaj smiješak kao i zadnji put kad smo se susrele u predvorju.

''U moj kabinet.''

Mia i ja se pogledasmo. Ona kao da me svojim pogledom nutkala da ja prva zakoraknem prema njima.

''Smjesta!''

Nije nam trebao dvaput ponoviti. Na njegov povik automatski krenusmo prema njima. Gadio mi se samodopadan izraz Nillesova lica oštrih crta. Iz njegove crne kose kao da se osjetio elektricitet od zadovoljstva. Osjetila sam kako mi srce luđački lupa dok sam si neprestano ponavljala preživjet ću, preživjet ću.

''Profesore Nilles!'' začuo se mladenački, ženski glas iza naših leđa.

Poželjeh se nasmiješiti kada sam shvatila da je to glas profesorice Romilde. Na Mijinom licu već je treperio osmijeh, no ubrzo ga je obrisao prijekoran pogled tamnih Nillesovih očiju.

''Profesore Nilles, gospođica Carlos i gospođica McLean su u mojem domu i na meni je da ih kaznim.'', reče Romilda.''Ne znam što su točno učinile, no sigurna sam da će mi gospođica Riddle sve uspješno objasniti i bez vas.''

Nilles se namršti, ali znao je da Romilda ima pravo. Prostrijeli nas sve tri svojim već meni poznatim pogledom i uputi se ka Glavnoj prostoriji, nezadovoljan ishodom događaja. Maggein izraz lica ostao je nepromijenjen. Dakako, i Romilda će nas kazniti, u to nema sumnje, ali to nije smanjilo ushit što nećemo biti same sa Nillesom bez prisustva drugih profesora.

''U moj kabinet.'', glas Romilde poprimio je strogu notu.

Mia mi uputi loše – nam – se – piše pogled. Slegnuh ramenima uz nezadovoljan izraz lica. Znala sam da smo nadrapale bez obzira na profesora. Romilda pojuri ispred nas, a plava joj je kosa poskakivala na ramenima.

Njen kabinet je na prvom katu i nije nam trebalo više od par minuta da dođemo do njega. Maggie je hodala iza Mie i mene, poput psa čuvara pazeći da nigdje ne pobjegnemo.

Romilda otvori vrata kabineta i odmakne se.

''Ulazite.'', zapovijedi nam.

Kabinet je mala prostorija i rijetko kad korištena jer Romilda kao profesorica Skrbi većinu vremena provodi u dolini. Uz svjetložute zidove su dvije police sa knjigama o magičnim bićima, a jedini prozor je na zidu suprotnom od vrata. Sredinu kabineta ispunjava veliki drveni stol i tri stolice uz njega. Romilda zaobiđe stol i sjedne na veliku, mekanu uredsku stolicu. Pokaže nam rukom na dvije stolice nasuprot nje.

Mia i ja pomalo bojažljivo sjednemo na njih, a Maggie ostane stajati.

''Da čujem.''

Maggie je odmah počela govoriti. Ispričala je kako je ona prvi sat imala slobodno s obzirom da ne ide na Aritmanciju kao izborni predmet. Čim je zvonilo spustila se do Glavne prostorije kako bi pojela nešto jer je prespavala doručak. I tada je ugledala nas.

''Profesorice, nemoguće je da su one trenutak nakon zvona već bile u predvorju ako se učionice Aritmancije nalazi na petom katu.'', reče i složi nevin izraz lica.

''A kako si se ti našla u predvorju nakon odmah nakon zvona?'' upitam ju hvatajući se za jedinu slamku spasa.

''Društvena prostorija Plackwawa se nalazi u blizini predvorja, ako nisi znala.'', bahato mi odgovori.

''O.''

Dakako da sam znala, no to sam potpuno smetnula s uma pokušavajući se nekako izvući iz gabule.

''Objasnite mi zašto niste bile na satu.'', strogo će Romilda glasom zapovjednika.

Maggie otvori usta kako bi odgovorila umjesto nas, no Romilda podigne desnu ruku i Maggie ne reče ništa.

''Slušam.''

''Pa…'', počeh nervozno. Kako joj reći da smo markirale iako je to očito?

''Markirale smo.'', brzo će Mia ne mogavši odugovlačiti.

Na licu Romilde pojavi se razočaran izraz i to me zaboli više nego da se izderala na nas.

''Tako dakle.''

Maggie se očito više nije mogla suzdržavati. Na licu joj otvoreno zablista osmijeh. Romilda podigne obrve, a Maggie se brže – bolje uozbilji.

''Izmeru oduzimam 35 bodova za svaku od vas dvije.'', Romildin glas bio je toliko prožet razočaranjem da sam osjetila kako me obrazi peku.''I jednomjesečna kazna. Svaki ponedjeljak, utorak i srijedu dolazit ćete kod mene u kabinet i ja ću vam odrediti posao.''

Pognula sam pogled i zagledala se u svoje starke. Znala sam da se ne vrijedi buniti, zaslužile smo to. Da je u pitanju Nilles, vjerojatno ne bih pokunjeno priznala poraz, već bih, u najmanju ruku, nastavili bijesno zuriti u njega nadajući se da pogled ipak ubija. No razočaranje Romilde me boljelo više od pada na stepenicama i još uvijek crvenkastog nosa.

''Možete ići.''

***

Društvena prostorija po pauzom za ručak bila je neočekivano krcata učenicima. May nam je ponijela nešto jela od ručka pošto se Mia i ja nismo vraćale u Glavnu prostoriju. Mia je uživala u pohovanom pilećem batku, ali ja sam izgubila apetit stoga jedino što sam pojela bila je banana. Vatra nije treperila u ognjištu, bio je jedan od posljednjih toplih dana ove godine.

Mnoštvo učenika se guralo oko oglasne ploče želeći što prije pročitati planetarnu vijest iako su ju već čuli od prijatelja. No očito su se željeli uvjeriti na vlastite oči. Naime, nakon trinaest godina opet će se formirati metlobojski timovi za Izmer i Plackwawe. Prvu godinu Samarunove strahovlade Ewarn je bio u rasulu i više se nije održavalo metlobojsko prvenstvo domova – i tako već trinaest godina sve do današnjeg dana.

''I, hoćete se prijaviti na kvalifikacije?'' upita nas Mark sa nadom u glasu.

''Ne.'', odgovori May.

''Ja hoću.'', reče Mia kao da je to nešto što se podrazumijeva.

Edward i Richard su promrmljali nešto nerazumljivo, a ja sam šutjela. Oduvijek sam voljela metloboj i kod kuće sam često igrala na poziciji lovice, no nisam imala dovoljno samopouzdanja da se prijavim na kvalifikacije. Čak i kada bih prošla, vjerojatno bih umrla od treme prije nego bih izašla na teren.

''Ruta, pa zar ti nisi dobra na mjestu lovice?'' upita me Mia iako je znala odgovor.

''Pa, onako.''

''Onda se prijavi!'' napravila je onaj slatki pseći pogled kako bi me nagovorila.

''Da, baš. Još da se osramotim.'', kažem pomalo sarkastično.''A i mislim da smo taj dan u kazni.'', zapravo i nisam znala kojeg su dana kvalifikacije. Više sam se nadala tomu.

''Ne. U subotu su kvalifikacije.'', na Mijinom licu pojavi se pobjedonosan izraz.

''Izgledaš kao Maggie.'', napomenem joj.

Mia se odmah namršti, ali ne prestade sa nagovaranjem.

''Daj, Ruta. Pa što možeš izgubiti?''

Još jednom se zagleda u mene sa molim – te pogledom. Ugledah takav pogled i na licima ostalih.

''Oke. Ići ću. A za duševne boli ćeš ti odgovarati.'', još jednom u danu priznam poraz, no ovaj put, poraz slatkog okusa.

EDIT : Prije dvije godine u šestom mjesecu otvorih svoj prvi hpff. Malo tko se toga sjeća i malo tko zna za njega, no nije bitno. Ja ga se i dalje sa smiješkom na licu prisjećam.

ponedjeljak, 01.06.2009.

23. poglavlje

Miji vijest koju smo joj upravo obznanile nije bila po volji. Dok je spremala stvari koje je koristila dok je boravila u bolesničkom krilu, kosa joj je pala pored lica i tako stvorila crni zastor između sebe i nas. Usne je stisnula u tanku, blijedu crtu baš kao i May tog istog dana kada je saznala da će Andrea markirati sa sata. Imala je problema sa zatvaračem ruksaka. Pokušavala ga je povući, no on se nikako nije dao pomaknuti. Još jednom ga je snažno povukla, bezuspješno, a potom snažno bacila ruksak o pod.

May i ja smo sve to promatrale pomalo prestrašena pogleda, nijeme. Mia je bila poznata po tome da ju se bolje ne dira ako je tog dana ustala na lijevu nogu. Pokupila je ruksak s poda i nataknula ga na rame, ostavivši ga otvorenim.

''Idemo?'' upita nas otresito.

''Ovaj…da.'', kažem pomalo smeteno.'''Aj'mo.''

Mayin smeđe oči i dalje su izgledale uplašeno, ali i nije ništa govorila. Mia je prošla pokraj nas, dok je njen brzi korak odzvanjao bolničkim krilom. Lagano sam gurnula May rukom kako bi se pokrenula, na što se ona trgnu i pogleda me kao da je potpuno zaboravila da sam i ja u prostoriji. Mahnula sam glavom prema vratima pred kojim je Mia već stajala. Uputile smo se prema njoj.

''I danas me još bolničarka Bloom pita s kim ću na Božićni bal!'' Mia gotovo vrisnu okrenuvši se prema nama. Očito je to dugo držala u sebi. ''Na Božićni bal!'' Mia ponovi naglašavajući svaku riječ.''Zar ona doista misli da je razmišljam o balu? Dobro, pa volim ja plesati, ali zar ću stvarno razmišljati o balu dok mi otac može biti ubijen svakoga trena? I kako bih ja to, molim vas lijepo, trebala imati partnera za bal kad sam protekle tjedne provela čameći u bolničkom krilu?!''

Slegnem ramenima, ne znajući što reći. Mia snažno odgurne vrata i izađe iz bolesničkog krila u prostoriju bolničarke Bloom. I dalje su uza sve zidove stajali ormari sa lijekovima i napitcima, ali stol zatrpan papirima bio je prazan. Mia promaršira kroz prostoriju ni ne osvrnuvši se po prostoriji. Još jednom je snažno odgurnula vrata pred sobom i izašla na hodnik obavijen tihim mrakom. Svijeće su nam složno osvjetljavale put na kojem nas je Mia predvodila u svojoj bijesnoj agoniji.

''A kako bih ja to trebala prići nekom dečku i pitati ga onako iz čista mira da mi bude partner na Božićnom balu?'' Mia usput izgovori onu riječ za koju se obično oglasi glasan biiiip, barem je tako bilo u jednom bezjačkom filmu kojeg sam gledala s mamom.

Ti dani s njom učine mi se dalekima i tako…nedohvatljivima. Nemogućima. Kao da se nikada i nije dogodilo.

''Pa, kažeš mu da ga nešto trebaš i onda ga siluješ.'', posvjetujem ju kao da trenutak prije nisam razmišljala o majci u nevolji.

Mia se okrene prema meni, a kutovi usnica joj se trznu, kao da se želi nasmijati. Ali iako se željela nasmijati, inat je prevladao, stoga nas samo bahato upita :

''Idete li vi?''

May i ja koje smo do tada hodale iza Mije, suviše sporim korakom za nju, naglo ubrzamo korak, da bismo se ubrzo našle tik do Mije, rame uz rame s njom. Popele smo se po stubištu, doduše ja s manjim poteškoćama koje uključuju skliske stepenice i pad, i izbile u predvorje, puno svjetlije od prizemnih hodnika. Visoko, pravilnog kockastog oblika, s već izlizanim klupicama neravnopravno raspoređenih po predvorju. Par učenika je upravo izlazilo iz Glavne prostorije, a nekoliko je sjedilo na već spomenutim klupicama ili razmjenjivalo nježnosti. Kraj vrata od tisovine, ogromnih razmjera nalaze se dva velika pješčana sata, jedan sa bijelim, a jedan sa crnim prahom. Iznad svakog sata je povelika pločica na kojoj je pisalo trenutno stanje bodova pojedinog doma. Plackwawci su bili bolji od Izmera sa 40 bodova razlike. Mia se uputi prema pješčanom satu kako bi vidjela trenutno stanje. Čim je shvatila bodovnu razliku, namršti se.

''Vode nas.'', promrmlja.

''Koji šok.'', dobacim sarkastično.

Plackwawci su u već četiri godine za redom pobijedili Izmere u bodovima, i već četiri godine Međudomski pehar stoji u Nillesovom kabinetu. Iako je u meni i dalje kolao borbeni nagon da ih barem jednom pobijedimo, sada je popustio. Kao da sam se jednostavno umorila od svega. Škola i učenje postali su mi najsporednije stvari u životu.

''Možda bi ih mogli sustići kada bismo se malo više potrudili.'', predloži May s nadom u glasu.''Uvijek odgađate rješavanje zadaća i učenje za sutradan.''

''Ne odgađaj za sutra ono što možeš odgoditi za prekosutra.'', kažem i nehajno odmahnem rukom.

Miji se još jednom trgnu kutovi usnica, no ni ovaj put se ne nasmije. May pomalo žalosno uzdahne, shvativši da vodi izgubljenu bitku sa našim odgađanjem obaveza.

''Moramo na Aritmanciju.'', podsjeti nas May i naglo se okrene od pješčanog sata prema drugim stepenicama, onima koje su vodile na gornje katove.

Mia mi uputi pogled. Smeđe oči pronađu zelene i pogledaše me sa nadom u očima.

''Znaš, profesor Antoinns neće skužiti ako ne budemo na satu.'', već pri samom početku Mijine rečenice znala sam na što aludira.''Ne primijeti nas ni kad budemo.''

Obje istovremeno uputimo pogled prema May koje snažno odmahne glavom lijevo – desno, a usnice joj se skupe u već mi poznatu ravnu, ozbiljnu crtu.

''Ja ne markiram.'', kaže sigurnim glasom.

Znale smo da ju ništa neće moći odgovoriti, stoga nismo niti pokušavale.

''Ovaj…Nećeš nas izdati profesoru?'' upitam ju.

May razočarano izdahne i na njenom licu se pojavi strog izraz. Osjećala sam probadanje u prsima zbog Mayina razočaranja u mene. Ali ipak, May još jednom odmahne glavom.

''Neću.''

Mia joj se sretno nasmiješi. Lice joj više nije izgledalo onako mrko kao ranije, već tako…djetinje.

''Hvala.'', istovremeno joj se zahvalimo i uputimo joj smiješak.

Lice kao da joj se opusti i više nije izgledala onako strogo.

''Ta ipak ste mi prijateljice.'', kaže glasom kao da je to nešto što se podrazumijeva.

Obavijem joj ruke oko struka i snažno ju zagrlim u znak zahvalnosti. Zadovoljno primijetim da mi je i ona uzvratila zagrljaj na svoj medvjeđi način. Pustim ju iz zagrljaja i nasmiješim joj se.

''Pazite da vas ne otkriju.'', upozori nas.

Zvono se oglasi, a oni učenici koji su se motali po predvorju zgrabe svoje torbe na ramena i tračajući otiđu do svojih učionica, među njima i May. Jedino Mia i ja ostadosmo pokraj pješčanog sata. Znale smo da će uskoro naići neki profesor ili možda kućepazitelj Falton koji, iako je mlad, ne tolerira markiranje sa sata.

Pogledasmo velika izrezbarena vrata. Mia i ja ih ne možemo same otvoriti. Osvrnem se na prazno predvorje i izvučem štapić iz pelerine.

''Alohomora.'', promrmljam.

Orijaška vrata se otvore, bez ikakvog škripljenja koje sam očekivala. Tek kad su se vrata malo otvoriše, dovoljno da Mia i ja možemo proći, shvatih da vani pada kiša, tipično za zadnje dane jeseni. Mia me nepovjerljivo pogleda, ni koraka ne napravivši kako ju ne bi zasule kišne kapi.

''Samo dok svi profesori i učenici ne uđu učionice.'', kažem joj pokušavajući ju uvjeriti da barem još malo ostanemo na kiši.''Vratit ćemo se čim budemo sigurne da nas nitko neće vidjeti a onda –''

''Samo mi nemoj reći da ćeš onda otići čitati neku knjigu.'', naglo me prekine.

''Neću.'', kažem joj, možda i samo kako bih ju uvjerila da izađe van.

Napokon zakoraknemo, zajedno. Kiša je snažno padala, a vjetar se vio oko grana, raznoseći lišće. Raširim ruke iznad glave i podignem glavu prema nebu, zaklopivši oči.

''I dok hladna kiša jesenja pada po meni…'', zapjevala sam stihove Čarobnih štapiće i dalje ne otvarajući oči.''Vjeruj mi da zauvijek ću te ja voljeti.'', počela sam se okretati oko svoje osi pjevajući rasplesane stihove.

Mia podigne obrve gledajući me kao da nisam normalna, dok sam ja već počela skakutati.

''Ooouoo…Vjeruj mi da zauvijek ću te ja voljeti…Ooouoo.'', kosa mi je bila mokra od kiše, kao da sam netom izašla iz tuš kabine. Osjetila sam hladne kišne kapi za vratom, no nisu mi smetale. Smijala sam se, pjevala, plesala. I ono najvažnije, bila sam sretna.

Taj dan sam prvi put u životu markirala. I svidio mi se osjećaj buntovništva.