Because Harry Potter has brought us together.

utorak, 21.07.2009.

27. poglavlje

Posvećeno tebi, M. Nemaš pojma koliko si mi puta slomio srce.

Studeni je ostao za nama, gotovo neprimjetno se stopivši s prosincem, uljepšan kišnim kapima i naletima hladnog vjetra. Bližili su se Božićni praznici, no profesori učenicima nisu davali ni dana predaha od učenja i školskih zadaća, držeći ih pod stalnim pritiskom. Možda jer vrijeme liječi sve rane, a možda zbog školskih obaveza, ogorčeni učenici kojima nije pošlo za rukom postati dio metlobojskog tima svojeg doma utihnuli su svoje razgovore o kvalifikacijama. No ipak, šaputanja po hodnicima nisu prestajala - ovaj put zbog nadolazećih praznika i Božićnog bala. Na spomen Božića u meni se stvorio neugodan grč jer sam bila savršeno svjesna da nemam partnera za bal.

U međuvremenu, Ewarn je zahvatio val prehlada i gripa. Bolničarka Bloom imala je pune ruke posla oko bolesnih učenika, iako je sve njihove bolesti rješavala u roku od nekoliko sati, zahvaljujući njenom novom, jakom lijeku. No ipak, mene je bolest obilazila u širokom luku, koliko god ja željela barem jedan dan biti bolesna i odmoriti se u bolničkom krilu.

Zataknuh smeđi pramen kose za uho i nezadovoljno frknem nosom. Zar ja izgledam poput nekoga koga zanima četiri načina primjene gomolja čarobne biljke Oblivio? Prekinula sam listanje stranica knjige Kopnene biljke i trave kada sam pronašla odgovarajuću stranicu. Pogledom sam preletjela preko teksta i pronašla odgovor. Umočila sam pero u tintu i započela ga prepisivati. U to dvije teške, debele knjige crnih korica tresnu o stol, a May puhne kako bi maknula šiške sa čela. Zavalila se u svoju stolicu i zabrinuto me pogledala.

"Je l' se to meni čini ili ove knjige teže više nego ti i ja zajedno?" upitala sam ju u prilično jadnom pokušaju razvedravanja.

May se nemoćno nasmiješi i rastvori svoj pergament sa pitanjima za Čarolije i čini.

"Moramo riješiti večeras te zadaće inače ćemo biti u debelom zaostatku.", rekla je odsutnim glasom dok je iščitavala pitanja.

Slijedećih par minuta provele smo u tišini koju je parao zvuk struganja mojeg pera o pergament dok sam pisala odgovore pod žućkastim svijetlom stolne svijeće. Knjižnica je bila gotovo krcata učenicima, svaki stol koji nas je okruživao bio je ispunjen učenicima zabrinutih lica. Knjižničarka Kollins vrebala je oko polica knjiga i upozoravala učenike koji su, po njenom mišljenju, stvarali preveliku buku. Divan način za provesti subotnju večer, pomislih. Iako sam voljela knjižnicu, sve više sam vremena u njoj provodila učeći i pišući zadaće nego čitajući knjige po vlastitom izboru.

May naglo udahne, suviše glasno. Spustila se niz stolicu i podignula knjigu u ravnini glave tako da joj se vidjelo samo čelo sa šiškama. Zbunjeno sam ju pogledala. Rukama je grčevito držala knjigu kao da se boji da će joj ju netko oteti iz ruku. Osvrnuh se po knjižnici i ugledah odgovor. Za stol nasuprot našem, onom kojem sam ja bila okrenuta leđima, tamnosmeđe, gotovo crne kose, i prodornih, smeđih očiju, sjeo je Starz Skrable. Uspjela sam se oduprijeti želji da se nasmijem.

"Kad ste išli u Ronah nisi bila takva.", primijetim.

May spusti knjigu onoliko koliko je bilo potrebno da joj mogu vidjeti bademaste oči.

"To je bilo prije nego sam shvatila da sam zatreskana u njega.''

Opet je podignula knjigu i nisam joj više mogla vidjeti oči. Spustila sam glavu i zagledala se u stol, grizući usnicu kako ne bih prasnula u smijeh. Znala sam da se May teško otvara drugima, naročito ne ovako izravno, stoga sam smatrala da nije vrijeme za smijeh.

''Onda, ideš s njim na bal?'' upitala sam ju gledajući u knjigu kojom je skrivala lice.

''Pa, i nisam pričala s njim nakon Ronaha.'', priznala je, a po njenom glasu nisam mogla naslutiti je li joj drago zbog toga ili ne. Znala sam da joj i nije ugodno razgovarati o dečkima, a kamoli razgovarati s njima."Vidjeli smo se na hodniku par puta, ali nismo puno razgovarali jer bi nas profesori uvijek otjerali sa hodnika u učionice.'',

Osvrnula sam se još jednom iza sebe. Starz je nehajno prošao desnom rukom kroz kosu, a na lijevu je naslonio glavu. Izgledao je kao da ga knjiga koju čita previše ne zabavlja.

"Je l' želiš ići s njim na bal?'' upitala sam ju.

"Da.", odgovorila je. Prebrzo, i po tome sam znala da već duže vremena razmišlja o tome."Ali ne znam želi li on ići sa mnom."

"Pitaj ga pa ćeš saznati.", kažem, iako sam znala da nije tako jednostavno kao što zvuči.

Jer ja još nisam smogla hrabrosti. Osim što me bilo strah odbijanja, znala sam se da će mi najvjerojatnije reći da ide sa Alessom, na što bih se ja nasmiješila i rekla super, iako bi bilo očito da ne mislim tako. Uvjeravala sam samu sebe da mi ne vrijedi riskirati jer će tada znati da mi se sviđa, a vjerojatno će me odbiti. Samu sebe sam uvjeravala u to jer sam kukavički bježala o rizika.

"Ne mogu ga samo tako pitati.", reče May i dalje ne spuštajući knjigu."Što ako me odbije? A i glupo je da ja njega pitam, valjda bi on mene trebao to pitati. Ali opet, ako budem dugo čekala možda će ga druga cura pitati. I ako ikada budem imala hrabrosti za tako što, kada dođem do njega zaboravit ću što sam ga htjela pitati jer ću biti zaokupljena molitvom zemlji da me proguta. A i ako budem-"

"A da ga ja pitam?" naglo ju prekinem.

May spusti knjigu i mogla sam vidjeti njeno blago rumeno lice.

"Zar to nije malo glupo?"

"Pa, jest.", složim se, ali potom dodam.''Ali ako ga ja sad ne pitam, nikad nećeš saznati želi li on s tobom na bal.''

Na Mayinom licu vidjela sam pregršt novih pitanja, stoga sam ju preduhitrila.

"Ako kaže ne, bit će ti manje sram ili što već, jer ti nije rekao u lice, zar ne?''

May je zagrizla usnicu dok je razmišljala o mojem prijedlogu.

''Pa, dobro, nek' ti bude.'', opet je podignula knjigu i sakrila lice.

Ustala sam se od stola i brzim korakom otišla do Starzovog. Što brže, to bezbolnije. Osjetila sam Mayin pogled na svojim leđima i tiho sam se nakašljala kako bih privukla Starzovu pozornost.

''Hej.'', izustio je i potom vratio pogled na knjigu.

''Ideš s May na bal?'' ispalila sam kao iz topa.

Starz je podigao pogled s knjige i pogleda iza mene, kako bi razabrao gdje sjedi May. Pomaknula sam se malo više na desnu stranu kako bi mu spriječila da ju ugleda. Pokajnički mu se osmjehnuh.

''Može.'', široko mi se nasmiješio.''S kim ti ideš?''

Osjetila sam kako mi se u trbuhu stvara novi čvor nervoze.

''Pa...s nikim, zasada. Valjda.'', slegnem ramenima.

''Doriana je zanimalo...ono, bi li htjela ići s njim?''

Prisjetila sam se Doriana, visokog dečka upadljivo zelenih očiju i kratke, smeđe kose kojeg sam najčešće viđala u društvu Starza. Sudeći prema njegovom fizičkom izgledu, nemam što izgubiti. Ta ako sada ne pristanem, ostat ću bez partnera.

''Ovaj...oke.''

Starz mi uputi još jedan široki, vedar smiješak. Odvratih mu na isti način i trkom se vratih do stola za kojim je sjedila May i dalje skrivena Najčešćim činima čarobnjačkog svijeta. Svoju stolicu sam malo pomaknula u lijevu stranu kako bi May mogla bez straha spustiti knjigu.

''Pa, izgleda da obje imamo partnera za bal.''

Mayino se lice ozari od sreće. Polako je spustila knjigu na stol.

''Puno ti hvala.''

Nehajno odmahnem rukom. I doista, nije mi bio problem pitati nekog dečka hoće li ići s May na bal...Ali da se radilo o meni, vjerojatno ne bih pokazala ni trunku hrabrosti. U to se začu glasan, zarazan smijeh iz hodnika. Pogledah u smjeru velikog, kamenog otvora kroz kojeg se ulazilo u knjižnicu. Dakako da sam prepoznala smijeh, a kao potvrdu za moja nagađanja, u knjižnicu ja ušla Martha, u pratnji Marka Kovača i Martine Bošnjak. Upravo im je Martina nešto, očito jako smiješno, živahno prepričavala.

''Tišina!'' grakne na njih knjižničarka Kollins, na što Martina utihne.

No čim im je knjižničarka okrenula leđa, Marko i Martha joj iza leđa pokažu ružnu gestu rukama. Marko prođe rukom kroz zagasito crnu kosu i preleti pogledom po knjižnici, kao da se pita što on radi u prostoriji u kojoj se na sve strane uči i pišu zadaće. Brzo sam skrenula pogled na stol i osjetila kako mi se, iz nekog neobjašnjivog razloga, vrućina slijeva u obraze. Promatrala sam ih ispod oka kako se smještaju za stol na drugom kraju knjižnice i vade pergamente i pera iz svojih torba.

''Možemo ovo dovršiti sutra i prekosutra.'', reče May spremajući pregamente, pero i knjige u svoju torbu.''Svejedno smo skoro svaku večer u knjižnici.''

Naglo se trgnem iz sanjarenja, no May, zauzeta spremanjem u torbu knjige koja joj je prije par minuta poslužila kao utočište, nije primijetila ništa neobično.

''Ja u ponedjeljak ne mogu.'', kažem dok sam i ja spremala svoje stvari u torbu, pazeći da ne zgužvam pergamente.''Kazna kod Romilde.''

''Ah, da.'', prisjeti se i May, a potom suosjećajno doda.''Nadam se da ćete uskoro završiti sa tom kaznom.''

Romilda nam je za kaznu zadala iznimno dosadan i zamoran posao koji je iziskivao koncentraciju. Morale smo u bolničkom krilu slagati učeničke zdravstvene kartone po abecednom redu. Zadnji put smo stigle do slova S, tako da nam je kazna u ponedjeljak vjerojatno i posljednja. Iako je ta kazna bila vrlo dosadna, nisam se tužila jer sam znala da smo to i zaslužile. Uostalom, da smo dobile kaznu kod Nillesa vjerojatno bismo morale - kao Martha jer mu je bezobrazno odbrusila - kiseliti štakorske mozgove ili nešto drugo na sličnoj razini odvratnosti.

''Pričekaj me dok vratim knjigu za Povijest čarobnjaštva.'', kažem May.

Ona se ustane i brzim se korakom uputi prema velikoj rupi u zidu, sakrivši se iza masivnih kamenja koji su tvorili ulaz. Došla sam do police koja je imala knjige o povijesti i razvitku čarobnjačkog svijeta. Pokušala sam ugurati knjigu kojom sam se služila u tanahni prostor između druge dvije knjige, bezuspješno. Potom izvadih dvije knjige sa police kako bi ih ponovno presložila i na taj način napravila mjesta za knjigu u mojim rukama. Spretna kakva jesam, rukom sam okrznula o primjerke starih Dnevnih proroka, srušivši ih na pod. Spustila sam se u čučanj, knjigu u rukama položila na pod i počela skupljati stare Dnevne proroke. Svaki od njih na naslovnici je imao vijesti o nestancima i ubijanju čarobnjaka i bezjaka, sve zbog Samarunove strahovlade. Kako bih utažila znatiželju, zadržala sam se na svakom Proroku i pogledom preletjela preko vijesti sa naslovnice, što sam brže mogla s obzirom na to da me May čekala. Ubijena čarobnjačka obitelj u Zagrebu, Pokolj u bezjačkom dječjem vrtiću, Od strane samog Onoga – Kojeg – Se – Bojimo ubijen Matej Carlos, osuđivani smrtonoša. Tu sam prestala čitati, ne vjerujući vlastitim očima kada sam pročitala ime svojeg oca na naslovnici Proroka. Dnevni prorok ispao mi je iz obamrlih ruku.

Nadam se da donekle valja.
I da me niste ništa pitali u vezi posvete.



A baš vas volim. :D

*grlim*

(nemam običaj stavljati slike na kraju, al' eto, da se nađe.

srijeda, 08.07.2009.

26. poglavlje

Moj ljubičasti, ne suviše topao kaputić u tom trenu je vjerojatno bio najveselija stvar u Ronahu. Ušavši u selo, razočarala sam se njegovom drastičnom promjenom, očekivavši šarane, bljaštave izloge i glasne razgovore koji su obično dopirali iz lokala. No glavnom ulicom, onom s najviše trgovina, vladale su daske na prozorima trgovina označavajući njihov prestanak rada, a one koje su radile svoje radno vrijeme svele su na minimum, sivih, jednoličnih izloga obljepljenih plakatima sa kojih su na prolaznike očima sijevali sljedbnici Samaruna. Ministarstvo Magije na sva zvona je upozoravalo na opasnost od Samarunovih sljedbenika i Njega samog, trljajući mi sol na još uvijek sviježu ranu i majčinu otmicu.

Vrata Veselog zmaja bila su zaključana velikim, zahrđalim lokotom, prozori optočeni starim daskama, a veliki izrezbaren natpis njihao se na jakom vjetru. Dan je bio ispunjen jesenjom sumaglicom i kapima kiše, upravo onakav kakav mi je bio potreban da ga proživim u iluziji da sam još jedna obična trinaestogodišnjakinja, a ne praunuka crnog maga i, za dvije godine, nositeljica neviđenih moći. Povukla sam Miu za ruku i odvukla do najbližeg lokala, Svinjskog repa.

''Nadam se da Veseli zmaj nije zatvoren zbog Onoga - Kojeg - Se - Bojimo.'', kaže Mia kad smo ušle u Svinjski rep, vjerojatno najpopularniji mjesni lokal.

''I ja.'', kažem samu sebe uvjeravajući u izgovoreno.

Zapljusnuo nas je val topline i zadimljenosti koja potiče od gostiju kod šanka koji se proteže uzduž drugog kraja lokala. Žamor učeničkih razgovora ispunjavao je prostoriju, a između krcatih stolova provlačila se madame Adela, mlada konobarica i šankerica, divlje, crne kose i punih, crvenih usana. Sjeli smo za jedini slobodni stol, Mia, Edward, Richard i ja. May se, uz obilno rumenjenje obraza, ispričala da će otići sa ''nekim drugim''. Mark također nije bio s nama, već sa Alessom. Prisjetila sam se njegova nimalo rumena lica i prpošna glasa dok nam je to govorio i zadovoljno shvatih da mi se u tom trenutku nije srušio svijet, srce je blago zatreperilo, no već slijedeći tren nastavila sam obuvati svoje crne starke kao da nije rekao ništa uznemirujuće.

Lagana hoda, madame Adela gotovo je doplesala do nas, zataknula pramen kose o uho i izvadila blok za pisanje iz pelerine.

''Četiri pivoslaca.'', Edward naruči.

Madame Adela klimnula je glavom, zapisala na blok i vratila se do šanka.

Osjetila sam Mijin lakat pod mojim rebrom. Pogledala sam ju, a ona mahnu glavom prema prozoru. Vani, na hladnoj i sumornoj izmaglici kraj lokala prolazili su May i Starz. Iako njen smijeh nije dopirao do unutrašnjosti lokala zbog žamora i buke, vidjela sam May kako se smije. Opet pogledam Miu, dvaput mrdnem obrvama, no ne rekosmo ništa.

Madame Adela donijela je do našeg stola četiri pivoslaca. Edward je, unatoč našem protivljenju, izvadio galeone iz pelerine i đentlmenski platio. Grupica učenika za stolom iza nas koje sam prepoznala kao učenike šeste godine su se ustali i izišli iz lokala. Njihov izlazak popratio je hladan ulet vjetra u lokal i zvuk tihog rominjanja kiše. Za njihovim stolom ostao je današnji Dnevni prorok. Madame Adela pokupila je prazne boce pivoslaca sa njihovog stola i vratila se do šanka. Pomalo nepristojno ne slušavši razgovor za stolom već promatrajući novine, odlučila sam da nema ništa loše u tome posudim li novine od grupice učenika koja je na njih zaboravila, a potom ih vratim. Ta ipak, ne upozorava li nas Ministarstvo da uvijek moramo biti informirani o kretnjama sljedbenika Samaruna? Okrenla sam se na svojoj stolici, pružila ruku kako bih dohvatila Dnevni prorok, nastojala ignorirati razgovor o kvalifikacijama koji je dopirao od nezadovoljnih učenika na stolu do njega i rasprostrila ih na našem stolu. Mia je zastala usred rečenice.

''Otkud se to stvorilo?''

''Ukrala sam ih.'', kažem i pogledom preletim preko naslovnice.

''Ima li čega zanimljivog?'' upita me Richard.

''Uvijek ima nečeg zanimljivog.'', kažem mrko misleći na jučerašnju vijest o smrti roditeljskog para koje je ubilo vlastito dijete pod utjecajem Imperiusa.

Otpila sam gutljaj pivoslaca. Osjetila sam kako mi njegova topla tekućina klizi grlom i grije tijelo, a potom okrenula slijedeću stranicu. Mia je rekla nešto Edwardu o curi iza nas koja navodno ljubuje sa našim mladim kućepaziteljem. Da nisam nila udubljena u čitanje članka, možda bih opovrgnula glasine jer mi se čini nevjerojatno da Falton koji svoj odnos sa učenicama drži na sigurnoj distanci ljubuje sa petnaestogodišnjakinjom. No umjesto toga izustih tiho ne, no ipak dovoljno čujno da Mia smjesta prekine razgovor i pogleda me sa strepnjom u očima. Znala je da je riječ ili o Brianu ili o mojoj mami. Mrzila sam takve vijesti saznati iz novina.

''U uredništvo Dnevnog proroka procurila je informacija o osobama za iznimnom zaštitom, onom organiziranom od samih aurora Ministarstva Magije.'', pročitala sam naglas.''Mihaela Cerov i Brian McLean.''

''To smo i prije znali.'', reče Mia.

''Da, ali jeste znali da su osobe sa takvom vrstom zaštite u potpunoj izolaciji?'' pročitam iz novina.''Zato ti Brian ne odgovara na pisma.'', pogledam Miu sa suosjećanjem u očima.

Znala sam koliko joj je stalo do oca i koliko ju boli to što joj se nije javio. Mia u naletu frustracije dvaput lupi čelom o stol i potom nas ogorčeno pogleda. Svojom gestom je privukla poglede onih koji su sjedili najbliže nama.

''Tek je izašla iz jeftinog sanatorija.'', kažem im glasom koji ima je govorio da nemaju pravo tako nas napadno gledati.

Miji nisu niti zatitrali kutovi usana.

''Ali to si i mogla očekivati.'', reče Richard, ali kada ga je Mia prostrijelila shvatio je da je rekao potpuno pogriješne riječi.''Z-zar ne?''

''Ne, Richard.'', rekla je tiho i pitala sam se kako uvijek tako tiho izgovorene riječi poluče najviše učinka.''Ne. Nakon što mi tata nije poslao pismo već tri mjeseca, nisam to očekivala. Mislila sam da su i aurori možda nekad imali roditelje pa razumiju koliko djetetu može nedostajati jedno najobičnije pismo. A to što si ti odavno dignuo ruke od nade...e pa, ja nisam.''

Naglo se ustala sa stolice, koja je treskom pala na pod i brzim korakom izašla iz lokala, glasno tresnuvši vratima tako da su se prozori blago zatresli. Njeni koraci i dalje su mi odzvanjali u ušima kad je praćena naletom vjetra nestala u kiši.

Richardu se lice blago zarumenjelo i znala sam da mu je žao što je povrijedio Miu, iako to nije odavao svojim riječima.

''Ti nisi toliko dramatizirala kad ti su ti oteli mamu.'', prevrnuo je očima, na što ga je Edward prekorio pogledom.

Ja sam šutjela, ne želeći im reći ono što me u tom trenu morilo. Možda sam i trebala reagirati kao Mia. Učiniti isto što i ona. Nadati se.