Još jednom...

utorak , 28.02.2017.

Prošlo je 9 godina odkad sam prestala pisat moj prvi ozbiljni blog. Godinu nakon što sam prestala pisat taj pokušala sam se vratit u blogosferu s novim koji je par mjeseci bio uspješan i onda je i on zatvoren. Zatvoren na način da nema dizajna, samo tekst objšanjenja umjesto html/css koda. Zatvoren na način da više nikad neću moći pročitati neke stvari koje sam tad napisala (a bilo je par onih koje danas želim negdje pohranit prije nego terminiram i taj blog (ili ga pak možda i oživim).
Sjećam se vremena kad su blogovi bili in, u punoj snazi. Tad sam, na početku svog teenagerskog razdoblja zapisivala sve. Od nesretnih ljubavi, ljudi u mom životu, postova gdje sam se ko svi moji vršnjaci iz ekipe kleli da ćemo zauvjek bit rockeri/metalci/gothičari/punkeri/darkeri/štagod, postova posvecenih mojoj opsjednutosti prema jednom bendu (kojeg i dan danas volim slušat jer ono... volim se tješit da sam čak tad imala dobar ukus za glazbu hahaha) do postova gdje sam doslovce pisala kako nemam inspiracije ili bih samo prepiričavala prethodne događaje u danima između postova.


Što više gadgeta imaš, bio si više cool. Posebni tretmani su se posvečivali samoj estetici blogova(bilo je mnogo blogova koji su bili posveceni upravo samo dizajnovima koje smo svi radili ili koristili tuđe, oni ki od blog.hr nisu bili dovoljno dark za nas). Dodavanje glazbe i playliste na blog je bilo nužno (dodavalo se preko deezera, dok nije postao ovo to je sad, i esnipsa, za koji jo nisam sigurna da li je u funkciji u kojoj je bio kao nekad. Boxevi puno linkova naših blog favorita, informacije o nama, tekstovi pjesama quotani sa slikama između istih,...

Tad su nam blogovi bili online dnevnici koje je svako imao priliku čitati mada nam se činilo da samo nekim ljudima dajemo prisput jer kao klinci (a smatrali smo se masu pametnijim i zrelijim od klinaca, iako za neke stvari možda i jedmo bili) nismo išli za tim da sve što je na internetu je javno. Stalna mjenjanja adresa jer bih nam razrednici i nastavnici pronalazili i čitali te se kasnije zabrinuto žalili da nešto nije u redu s nama (jer bože moj tad je u tom okruženju biti alternativac bilo zabrinjavajuce) nije bila strana stvar. Prkosili smo se svemu i svačemu. Imali majice s oznakama anarhije, bendova i slično. Cure patile za dugokosim momcima, onima koji sviraju gitaru ili neki drugi instrument dovoljno cool za osnivanje benda i koji nas nisu šljivili ni 5% jer je bilo bitno igrat World of Warcraft, Dotu i slučne igre, večinu vremena provodili s ekipom pričajući o glazbi tako da bi lokalna okupljališta alternativaca subotom navečer često bila mjesta osnivanja novih bendova, ispunjena prijateljskom atmosferom u rasponu svih dobi, a tokom dana igraone gdje bi se zajedno nalazili igrat neke od navedenih igara (mi cure bi dolazile pod izlikom da idemo sredivat blog, a istina je da doma imamo internet te smo tu samo kako bi škicale momke ). Također nisi mogao tek tako doći na takva mjesta. Trebao ti je netko iznutra da te uvede u ekipu, da se osjetiš kao dio ekipe jer imaš poziv od onih koji su već tu, al ako znaš bar nekog, uvjek si bio dobrodošao. Največa uvreda btw: da si fejker. Uvjek si trebao bit true. Odan onome za sto se predstavljas.

Još jedna stvar koja je zamrla: MSN. Tad bi se preko komentara od blogova dodavali po msn-u, dogovarali za chatanje preko istog ili pak za vanka.

Zato sve ovo sad pišem?

Odgovor se nalazi u ovom stihu:

Prolazim kod tih mjesta u mom gradu, sada više letimično jer sam uvjek na putu prema kolodvoru, na putu prema faxu ili drugim obavezama. Prolazim kod tih okupljališta, mjesta gdje su nekoc bili i kafici u koje smo znali dolazit. Tih tribina gdje bi se za lijepog vremena nalazili i družili (necu lagat bilo je i alkohola al nikad pretjerivanja koliko god se takav dojam držao jako dugo o tribinama, nikad preseravanja i kurčenja kako pijemo i kako smo buntovni... Kako se ono kaže, i mi smo maloljetni pili, smao nismo bili dovoljno glupi da to držimo po društvenim mrežama.). Prolazim i sve je tužno, pusto, prazno. Nema više mlađarije koja se tu skuplja tokom dana jer navecer ce doc stariji i nece ih shvacat ozbiljno. Nema više ekipe po parkovima, osim nekih parova. Nema vie one generacije koja se držala zajedno u nekom buntu (koliko debilan sad zvucao), generacije koja je nastavila držati hijerarhiju na tim tribinama al opet njegovala međusobne odnose. I prolazim i ne mogu da me ne uhvati ta neka nostalgija. Nema više ni indijskog dučana gdje smo kupovali nakit i ostale stvari kako bi se doimali što više alternativnijima. Neka su prijateljstva pukla, nepovratno. Neki ljudi su otišli i nikad se vratili. Ekipa iz drugih obližnjih gradova je prestala dolazit i zamjenili su ovaj mali grad večim. Svi imamo svoje živote sad s kojima smo zadovoljni. Al ponekad se zapitam što bi bilo da su neke stvari ostale kakve jesu? Ili zašto se ponekad ne vratit na taj osjecaj. Nostalgije radi.

Prijateljica mi se vratila na par dana iz grada gdje studira. Šetamo gradom i pomislimo: bilo bi super jednom sazvat sve ljude za koje znamo da su još ovdje, sve generacije, sve koje znamo da su dolazili, sve koje znamo da dođu ovo ljeto još jednom i skupe se na uspomenu za stara vremena. Čisto nostalgije i osjecaja radi.