Anđeli
Tko se ne sjeća ili, tko nema bar jednu malu sličicu kod kuće s prikazom dvoje male djece koje anđeo čuvar vodi preko mosta, dok pod njima pijeni virovita rijeka! Vjerovanje, omiljeno u puku, da svaka osoba ima svog anđela čuvara, nalazi opravdanje u Isusovim riječima: "Pazite da ne prezrete nijednog od ovih najmanjih, jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima". (Mt 18, 10).
Dakle, tko su i što su anđeli!? Na grčkom jeziku riječ "aggelos" znači vjesnik, glasnik. Javljaju se u Bibliji kao bića koja prenose Božje poruke, objavljuju njegovu volju, javljaju se u snu, ili slave Boga na nebesima. Oni su posrednici između Boga i čovjeka, kao što su to bili često puta upravo po anđelima nadahnuti proroci, a kasnije i sveci.
Uglavnom prevladava mišljenje da su oni nematerijalna bića, bespolna, savršena jer gledaju lice Božje i služe mu na nebeskom dvoru. Biblija spominje, tri arhanđela: Mihaela, Gabrijela i Rafaela, te anđeoske vojske, no u kršćanskoj tradiciji među raznim njihovim podjelama, ustalila se ona iz kraja 5. stoljeća Dionizija Aeropagita. On je anđeosku hijerarhiju podijelio na devet korova podijeljenih na tri reda. U prvom redu su Serafini (Seraphim), imaju šestora krila plamteće crvene boje sa mnogo očiju na njima. Jednim parom lete, jednim pokrivaju noge, a trećim zakriljuju lice jer stoje najbliže pred Svevišnjim. Serafini se često javljaju u prikazu stigmatizacije sv. Franje, kada iz njihovih krila izvire Krist na križu i daje stigme svecu. Kerubini (Cherubim) imaju četvora krila, nebesko su modre boje, te stoje uz prijestolje. Prijestolja (Throni) rijetko se prikazuju, nemaju antropomorfni oblik, već kao plameni kotači s krilima na kojima počiva prijestolje Božje. U drugom redu su Gospodstva (Dominationes). Nose oklop te krunu, a u rukama žezlo i vladarsku jabuku. Moći (Virtutes) obično imaju knjigu u ruci, Vlasti (Potestates) također imaju žezlo i krunu. U trećem redu su Poglavarstva (Principatus) odjeveni u dalmatike, ili drugo liturgijsko ruho, a u ruci drže ljiljan.
Arhanđela (Archangeli) ima sedam. Svaki ima ime i svoju individualizaciju. Mihael, "Tko je kao Bog", nebeski je vojskovođa, pobjednik nad Sotonom, najčešće prikazivani anđeo u umjetnosti, često puta zasebno personificira posljednji sud. Odjeven u ratničku odjeću: mač, štit, kacigu, a ujedno mu je i vaga simbol na posljednjem sudu, jer je on onaj koji važe duše. Gabrijel, "Božji glasnik", uz Mihaela najpopularniji. On donosi i prenosi obavijesti od Boga, u ruci mu je glasnički štap ili ljiljan, a ponekad i upaljena svjetiljka, ili zrcalo od zelenog jaspisa (dragi kamen) na kojem su ispisane Božje riječi. Najpoznatiji je po prikazima navještenja Bogorodici. Rafael, "Bog liječi", pratitelj malog Tobije, i izlječitelj sljepoće njegovog oca. Nosi posudicu s lijekom ili vodi Tobiju za ruku. Urijel, "Svijetlo Božje", ima plameni mač u ruci, i anđeo je koji čuva ulaz u raj. On je istjerao plačućeg Adama i Evu iz raja. Barahijel, "Božji blagoslov", on se javio Mojsiju iz gorućeg grma. Oznaka su mu bijele ruže. Jehudijel, anđeo zatornik i kažnjavatelj, ima zlatnu krunu i trostruki bič. Sealtijel, anđeo koji je spriječio žrtvovanje Izakovo, ima ruke sklopljene na molitvu. Na kraju hijerarhije stoje "obični" anđeli (Angeli) kao zaštitnici ljudi, i Božji poslužitelji.
Zbog kompleksne ikonografije, tokom povijesti, svi su se oni pojednostavnili, tako da su u umjetnosti najviše u opticaju Arhanđeli (Mihael, Gabrijel i Rafael), te anđeli, a rjeđe serafini i kerubini. Kada bi samo pokušali nabrojiti koliko se puta javljaju u Novom Zavjetu, došli bismo do vrlo velikog broja anđeoskih intervencija. Gabrijelovo navještenje Bogorodici, ili silna anđeoska vojska koja se pojavila na nebu u božićnoj noći. Upravo najmasovnije scene anđela, uz posljednji sud, su kod Kristova rođenja, bilo da dvore malog Isusa, ili mu pjevaju, sviraju, ili nose svitkove sa tekstom Gloria in excelsis Deo - et in terra pax hominibus.
Početno su se anđeli prikazivali kao mladići u bijelim haljinama, bez krila, ali su od četvrtog stoljeća "dobili" krila, najprije bijela, a kasnije šarena i zlatna. Njihova krila znak su nepripadnosti svijetu, te označavaju njihov boravak na nebu i u sferi savršenstva Božje blizine. O njihovom služenju Kristu govori Evanđelje nakon kušnje u pustinji: "Tada ga ostavi đavao, a pristupiše anđeli te su mu služili" (Mt 4, 11). Anđeli uvijek označavaju mistiku, i utjehu. Tako na primjer kod Kristove tjeskobe na Maslinskoj gori: "I ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri" (Lk 22, 43). Taj prizor se često prikazuje kako anđeo donosi Isusu kalež, ili mu briše znoj s čela. U Evanđelju se ponajbliže opisuje anđeo kod Isusovog uskrsnuća: "I gle, nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg" (Mt 28, 2-3). No, u umjetnosti i zapada i istoka, "proslava anđeoskog služenja" je u Apokalipsi, ili u Posljednjem sudu: "Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje" (Mt 25, 31). Anđeli u Posljednjem sudu glavni su akteri - oni izvršavaju Kristovu presudu. Sviraju u trublje, vode pravednike u raj, osuđene izručuju paklu. Pripravljaju prijestolje (hetoimasia), nose znakove Kristove muke...
Renesansa je uz anđele uvela i male putte - gole dječačiće ili anđelke, kao direktni uzor na antičke amore i kupide. Vrlo su karakteristični za to razdoblje anđeli svirači koji muziciraju, bilo da prate neki događaj na nebu ili sudjeluju u njemu na zemlji. Anđeo s violom (prikazan na slici uz tekst) muzicira prateći Krista u slavi, nekada se nalazio kao dio freske u apsidi crkve Svetih Apostola u Rimu, a kasnije je prenesen u Vatikanske muzeje. Naslikao ga je Mezzo da Forli 1477. godine i predstavlja sjajan primjer renesansne živosti i ljupkosti. Razdoblje povijesti umjetnosti koje je najviše voljelo anđele svakako je barok, koji je u njima vidio posrednike i sponu neba i zemlje, uostalom kao i u svecima. Nikad prije, a ni poslije, nije bilo toliko razigranih anđela, ne samo na slikama ili oltarima, nego i na štukaturama, freskama, liturgijskom posuđu, odjeći, ogradama pjevališta, grobovima... Razdoblje koje je toliko njegovalo anđele, dalo je i najsavršenijeg majstora koji ih je izrađivao - Gian Lorenza Berninija. Njegovi anđeli po rimskim crkvama i mostovima postali su više od ideje pretočene u mramor. On je posve uspio dematerjalizirati materiju i u njihovim licima pokazati nedužnost, nadzemaljsko raspoloženje, nepomućenu radost koja ne izlazi iz njih samih, nego iz blizine Onoga kojeg licem u lice gledaju.
Danas, sve se više čini da su nam potrebniji oni anđeli iz ranokršćanskog vremena, kada su ih prikazivali bez krila, kao obične ljude koji su uvijek spremni pomoći, i priteći u nevolji, koji su poput anđela čuvara. Uz anđele čuvare smo sigurniji, ali potpuni tek kada se okrenemo, a iza nas stoji anđeo kojemu možemo pružit ruku i osjetiti čvrsti prijateljski stisak.
