Bloody Barclays i kako sam kupila svoj prvi šmajser
 Tropi su stigli u moju sobu. Iako me je nekoliko ljudi upozorilo na englesko opiranje korištenju grijaćih aparata, praksa se pokazala upravo suprotnom. Spavam sa široko otvorena oba prozora, gola kao puž golać i kapljice znoja love jedna drugu. Zatvorila sam sve radijatore ali toplina prodire IZ PODA. Uskoro ću biti živa skuhana. ĆOMOPU! Meko Kuhano Meso je svašta radilo prošla dva tjedna. Uglavnom vezano uz administraciju. Mjesec sam dana ovdje i još nisam uspjela srediti sve najosnovnije stvari, kao na primjer otvoriti račun. Otvoriti račun – pis of kejk. Ne ako se zoveš Meko Kuhano Meso i nemaš englesko državljanstvo. Zahtjev za otvaranjem računa sam podnijela još tamo 26. rujavog i od tada svaki petak provirujem u lokalnu podružnicu Barclays. Helou, kažem ja sa razoružavajućim osmijehom od jedne naušnice do druge. Helou, kažu oni sa malo manje oduševljenja. Did you?, kažem ja, ostatak rečenice nije potreban jer svi, uključujući plastične kemijske olovke i mekani sivi tapison znaju pošto sam tamo došla. No, kažu oni. When?, kažem ja. We don’t know, kažu oni. Nakon ovih osnova engleskog, ja pomalo podivljam. Idem u drugu banku - demonstrativno kažem misleći da će sad cijela banka ničice pasti i ponuditi da mi ližu stopala. By all means – kažu oni (?!). Helou, govorimo li mi isti jezik? Vi ste Englezi, vi morate biti pristojni i dati mi sve što tražim odmah. I morate me htjeti pošto-poto zadržati kao svog klijenta obećavajući mi brda i doline i potoke i Barbie kuću. I ispričati mi se za svoju kolonijalnu prošlost. Želim sačuvati svoje stereotipe! Nisam u Privrednoj banci Zagreb da teta čačka zube prospektom za kredit i gleda me pogledom gomolja (ne znam naravno kakav je pogled gomolja ali zvuči melodiozno, pa rekoh, tko će me spriječiti da stavim pogledom gomolja, jel tako?). Mhm. Mora da nisu čuli da su u Engleskoj. Ili da sam ja u Engleskoj. I tako dobijem lagani slom živaca i vratim se kući odlučna da promijenim banku ASAP. Nazovem svog novostečenog prijatelja, zovimo ga Gašo (ne sasvim slučajan izbor nadimka), Engleza od samoga rođenja, koji mi u maniri pravog eko friendly animal rights za-platnene-pelene osviještenog intelektualca, kaže da obavezno odem u banku s ‘etičkim’ fokusom – The Co-operative bank. Odlično, mislim si ja, em ću imat račun, em ću bit etična. Prošlo me oduševljenje kad je teta iz slušalice rekla da će im trebati, jednako kao i apsolutno svim živim i neživim bankama po Londonu 7 do 10 dana da mi otvore račun. Ali danas je četvrtak, a uplate za stipendije su u utorak! – sad mi već lagano puca glas. Ali to ionako nije važno budući da mi ne mogu otvoriti studentski račun ako sam već u procesu otvaranja računa u nekoj drugoj banci. R je na nekom sastanku u Manchesteru i ne javlja se na mobitel. U maglama sjećanja negdje lebdi informacija da postoji nešto kao Student support centre gdje se možeš obratiti s raznim problemima, od – fali mi moj pas i kornjača Beti do – želim upoznati englesku kraljevsku obitelj. A negdje između se valjda bave i poteškoćama otvaranja računa kad su u pitanju strani studenti. E pa sad, ne bave se ničim previše jer simpatično djevojče mlađe jedno 5 godina od mene koje tamo radi nema baš puno pojma ni o čemu (osim vjerojatno o tome kako te utješiti ako ti fali kućni ljubimac i kako doći do prijateljice od poznaničine prijateljice koja je jednom dotakla kaput princa Williama). Ali dobro, djevojče je saslušalo moj nadahnuti monolog i reklo da mogu dobiti 100 funti zajma sad odmah. Baš super mislim si ja, samo što meni treba 517 funti za platiti smještaj i 100 funti pride da imam šta za jest idućih tjedan dana. Luckily, kažem luckily prvi put u ovom kontekstu, živim u studentskom domu faksa. Iako sam polugluha od alarama i napol skuhana, živim u studentskom domu faksa, što znači da ista institucija koja mi daje pare za smještaj i uzima pare za taj isti smještaj, pa je dogovor moguć. Fju. To je bio najlakši posao, dobiti dozvolu da platim tjedan dana kasnije. Drugi ponedjeljak, ja opet u banku. Alo, pizda vam se zauvijek sasušila jeste mi otvorili račun kreteni jedni gomoljasti (gle, evo opet ovaj gomolj, sviđa mu se ovdje)? Odgovor bijaše: Jesmo. Javila faksu broj računa, super danas je ponedjeljak, uplate idu sutra, nema frke buraz. Ponadah se da su riješene sve moje muke. Zalud. U petak mi još nije stigla kartica i pin broj ali sam ipak krenula put banke s papirom na kojem piše da su upravo oduševljeni što sam kod njih otvorila račun. I tako, grebem ja po staklu da mi daju pare, kad oni fino – Ali vi nemate ništa na računu. Nisam dobro čula, mislim si ja, prokleti alarm. What? Kako nemam ništa na računu, trebam imati para za kupit barem stado ovaca? Pa, nemate ništa na računu, kad vam kažemo. Arlauk. Trkom do odjela za financije na faksu – već je pola pet, petak je, i vidim kak ću danas uspješno riješiti svoj problem – ono, rozim slovima na pahorjasto oblačastom nebu piše: Kurac moj ćeš ti danas dobit svoje pare. I tak knock knock. Neka Emily tamo radi. Bok Emily daj pare. Aaa neam ja pojma to je Esther radila a Esther je već otišla doma. Gle, Emily, jebe mi se za Esther, daj pare inače ću ti poklat tu tvoju čipsom našopanu telediligiranu djecu. I sad Emily počne otvarat tamo neke knjige. Svestrano joj pomaže isto tako čipsom obogaćen Bill. E to mora da je otišlo u KHMN, jelda Bill? Da, da. E ako je otišlo u KMHN, onda nema šanse da bude prije utorka. Prevrt prevrt papir ovaj papir onaj papir. E ma neeeeeee – pa to smo mi čekom platili. Fino, daj ček pa da tvoji tinejdžeri i dalje na miru mogu gledat Teletubbiese. A, pa ček smo poslali u administraciju English & Drama Departmenta. Super Emily, ja ću sad tu fino sjedit a ti izvoli nazvat English & Drama Department i pitat ih di je moj ček, okej? Zove Emily. Kažu da nema čeka. Ma nemoj? I onda je bilo pet sati i Emily je otišla doma a ja sam otišla po šmajser. A tako sam htjela pisati o Bobby Baker i Stelarcu. Neka, u idućoj epizodi. |
