OJ-RO-KAZ!
|
Uz prigodnu fotku Barcelone... Dilema dana: zašto neki ljudi nalaze uvredljivim ako neki drugi ljudi pišaju po pozornici? Šta ima uvredljivo u pišanju? Ako možeš doma pišati u svoj wc nekoliko puta dnevno, zašto nalaziš osobno uvredljivim da netko piša na sceni? Kako te se to osobno dotiče? Isti problem se pojavio prije par godina na Tjednu suvremenog plesa kad su se dvije plesačice bunile što se u predstavi Jerome Bela piša, ali su barem imale kvazimedicinsko-gadljivo obrazloženje: kao, gnjusno im je što na toj istoj pozornici ZKM-a one inače moraju plesati.... Na stranu što je to, naravno, iracionalno, jer su tu pozornicu dakako očistili poslije predstave ... Mislim, nije ni meni bilo svejedno jer smo Egi i ja mudro sjele u prvi red HNK i kad je pišalina počela onako kao prskati jer je jedna izvođačica poskakivala po njoj malo mi je išlo na bljakić. Ali uvredljivo? Kako fiziološka potreba može biti uvredljiva? Pa nije se pišalo po publici... Ja nalazim uvredljivim samo kad me netko udavi s lošom predstavom, a osobito kad o toj istoj predstavi još moram i proizvesti tekst. Do sutra ujutro. I kada recimo taj moj tekst malkice utječe na činjenicu hoće li ta osoba dobiti novce od Gradskog ureda za kulturu za idući projekt. Što ne znači samo hoće li me isprebijati s novom udav predstavom nego i hoće li imati za vodoinstalatera ili krovopokrivača. Recimo, Maracana. Nogometno plesni spektakl za kraj Eurokaza. Borg. Ciju. Krau. Zašto? Zašto zaboga moram gledati nogomet i u kazalištu? Groar. Uvijek je lakše kad se piše o strancima, ipak njih financiraju njihovi Gradski uredi, pa onda estetičke prosudbe nemaju egzistencijalnih posljedica. Odmah se osjetim lakše. |
