Don't call us - we will call you

utorak , 26.09.2006.

Mislim da sam već spominjao da volim putovati... Pogotovo me to držalo za vrijeme studija kad, naravno, često nije bilo dovoljno novaca ni za bijeli ronhill, polubijeli kruh i deset deka podriguše, a nekmoli za egzotična putovanja. No, često ni novac nije bio najveći jad. U to doba me držala i fiks-ideja o studiranju na nekom od europskih sveučilišta pa sam tražio razne stipendije za tečajeve, postdiplomske i slično... Poslije sam skužio da je sve to bilo samo maštanje i bježanje od neminovnosti učenja za ovaj naš fakultet, no to sad nije tema.

Uglavnom, tada, kao ni danas, nismo bili članica EU i samim time svi obrazovni programi razmjene i studiranja poput Erasmusa bili su nam nedostupni ili vrlo teško dostupni. Školarine za studente izvan EU redovno su bile tri do četiri puta veće nego za studente iz EU. To me jako nerviralo. A i tada je EU imala onaj neki privlačan element ekskluzivnog kluba uređenih zemalja u kojima je sve nekako bolje, ljepše, uređenije, mirnije...

U međuvremenu, vrijeme je prolazilo i Hrvatska se od depresivne post-ratne zemlje lagano pretvarala u normalniju državu (znam, sranja još ima na svakom koraku, ali sjetimo se razdoblja 1991-1994...) u kojoj sve većem broju ljudi nisu više trebale fantazije o divnom životu tamo negdje u EU. Kad je prestala bitka za golo preživljavanje, ljudi su se okrenuli oko sebe i uočili da ono što smo nekad čeznutljivo gledali preko granice imamo i tu, pa čak i dosta toga čega tamo više nema. U istom tom međuvremenu sam i ja s novim zaposlenjem počeo sve više putovati i to baš na ona mjesta s kojih sam nekad dobivao štura pisma kako "unfortunately we cannot offer at this time..." i shvatio razmjere svojih idealiziranih maštanja o tim mjestima. Četiri mjeseca stipendijskog boravka u Beču su sasvim dovoljna da ubiju neke iluzije o društvu jednakosti, slobodnog protoka ljudi i ideja itd... No to je opet, treća priča.

Opet putem posla, stekao sam bliži uvid i u funkcioniranje te famozne EU, koja se u onom istom međuvremenu, od ekskluzivnog kluba 12 ili 15 naprednih zemalja pretvorila u gemišt svega i svačega pod zajedničkom plavom zastavom. Pretvaraju se da imaju zajedničke vrijednosti oko kojih se ipak ne mogu dogovorit, birokracija je nabujala do te mjere da građani pišu peticije za preseljenje parlamenta iz Strasbourga u Bruxelles jer se samo na putne troškove zastupnika godišnje troši 200 milijuna eura. Ispod sve te plavo-zlatne površine tinjaju nacionalni sukobi (Irska, Španjolska, Francuska, Belgija, Nizozemska...) za koje su nas smatrali barbarima najniže vrste, a nerijetko velike članice nameću volju manjim članicama. Nadalje, jedna zemlja kandidat (Turska) drži pod vojnom okupacijom dio zemlje članice (Cipar) i to ne predstavlja veliki i nepremostiv problem za pregovore.

I danas Barroso kao predsjednik Europske komisije priča o tome kako će nakon Bugarske i Rumunjske doći do zastoja u primanju novih članica. Po već naučenom scenariju, sigurno će naši političari sad naručiti par suprotnih izjava od nižerangiranih europskih birokrata da bi umirili narod unezvjeren mogućnošću neulaska u EU u skorije vrijeme. Bugarska i Rumunjska???? - well, good luck with that! rekao bi Seinfeld.

Mislim da na kraju svega ovo kašnjenje u EU i ne bi bio tako loš razvoj događaja. Zar da žurimo u društvo koje će prije nas primiti Bugarsku i Rumunjsku u svoje članstvo? Koje se igra igre toplo-hladno već godinama zahtijevajući standarde kojih se sami često ne pridržavaju? Treba li nam stvarno neka stroga i nadrkana razrednica koja će nas gnjavit da bi ušli u razred u kojem će nas onda i nadalje zajebavat?

U već spominjanom međuvremenu Hrvatska je ostala čitava, ide naprijed (pa taman i po metodi korak naprijed-dva nazad), kruha gladni nismo, a da smo malo pametniji i poduzetniji, bili bi i uvjeren sam da ćemo bit bolji. Ne vidim kako će nam u tome značajnije pomoći raštimani orkestar 25 solo-svirača koji se užasno trude biti bend? Mislim da bi bilo vrijeme da konačno negdje pronađemo jaja (posebno u politici) i da prestanemo puzati pred ne mnogo boljima od sebe. Vrijeme je da se nećkamo (kako reče štovani kolumnist Slobodne Dalmacije - Duško Čizmić) kao mlada s puno miraza. Da prestanemo drhtat na svaku izjavu iz Bruxellesa o tome da li ulazimo danas ili sutra.

Kandidaturu imate, ako nas želite, znate gdje ćete nas naći. U međuvremenu, imamo mi svojih problema da bi se bavili vašim pizdarijama i standardizirali oblik kukumara u dućanu.