Velike ideje i glupi sljedbenici

utorak , 12.07.2005.

Prije ovih napada na London, ima sam namjeru napisat nešto o šarenim prosvjednicima koji se vuku po svijetu na ove skupove G8, Svjetske banke, MMF-a i sličnih institucija i u pravilu naprave nerede. Onda me je taj užas bacio iz takta, ali sad vidim da su u biti te teme povezane.

Naime, šta? Ja mislim da su ljudi koji se općenito previše zagriju za neku stvar, ideju, ideologiju, religiju opasni. Dobro, otkrio sam toplu vodu. Svi znamo za ove religijske fanatike i ekstremiste koji raznose nevjernike po svijetu, ti su ludi ko autić na navijanje (nakon navijanja) [(c) by Drito.]
Ali krenimo na malo manje ekstremne primjere. Ovi prosvjednici koji se okite šarenim krpama, palestinskim maramama, dredloksima i ne peru se dovoljno, pod izgovorom plemenitih ideja boljeg svijeta i pravde redovito teroriziraju čitave gradove svojim sranjima. Jedan dio njih je izrazito agresivan, razbijaju izloge, mlate se s pandurima, gradovi nakon njihovog prolaza izgledaju kao ratna zona. I onda će meni takav dijelit letke i objašnjavat mi kako je zao sadašnji poredak i kako je anarhija dobra. Nabijem te na anarhiju.
Ista priča je s debilima koji napadaju sprejem ili škarama žene koje nose krzno ili militantni vegetarijanci koji te sataru šprehama o patnji životinja dok jedeš. Poštujem svaku ideju (čak ako se i ne slažem s njom) ali kad me netko počne masirat ili još gore, kad pribjegava nasilju da promovira tu "dobru ideju" u meni istog trena stvara otpor. Kad sam u Beču svake subote na glavnom trgu morao gledati filmiće neke opskurne udruge za zaštitu životinja u kojima su prikazivali hvatanje i mučenje nekih jadnih beštija, te kad me neka ružna ženska (bitan podatak:) povlačila za rukav da doniram za jadne vidre, došlo mi je da ulovim jebenu vidru i oderem je ispred njih. Ovo figurativno govorim, da mi se ne dođe sad 100 ljubitelja životinja zgražat, jer obožavam životinje.

Pitanje je metode. I to je ono što takvi "aktivisti" u svojoj zaluđenosti i "one-track mind" stanjem uma ne kuže. Ljudi ne vole da ih se gnjavi, a pogotovo ne vole nasilje ili teror odvratnim filmovima. U psihologiji je dokazano da šokiranje ljudi ima obrnutu "U" funkciju. To znači da npr. šokantne slike raspadajućih pluća djeluju do jednog stupnja da pacijenti prestanu pušiti. Ako se s tim pretjera, onda se uključe obrambeni mehanizmi i ljudi počnu razmišljat na način "ma to je nemoguće...", "neće baš meni...". Isti mehanizam je i u drugim stvarima - slike gladne djece iz Afrike će nas potaknuti da doniramo ili pomognemo, ali previše takvih uznemirujućih slika će nas zamoriti emocionalno i isključit ćemo se da bi zaštitili sebe od stresa.

Uglavnom, ideje koje promiču ovakvi aktivisti nisu po sebi loše ili nevrijedne, ali njihove metode "borbe" većini ljudi zgade i samu pomisao na nju. Nije bez vraga Gandhi napravio puno više svojim pasivnim otporom nego da je poveo ustanak. Nije slučajno da su danas najpriznatiji aktivisti u području ljudskih prava oni koji pišu knjige (Naomi Klein, Noam Chomsky, npr.) i edukacijom promoviraju svoje ideje. Za razliku od nedojebanih tinejdžera koji se okite krpama i mlate s policijom samo da bi polučili rezultat od skršenog grada i pendreka u rebra.

Zbog svega toga me strah onih koji se previše "bave" nekom idejom jer prije ili kasnije odluče da će po bilo koju cijenu uvjeriti svijet u ispravnost iste. Skinite nam se s kurca, molim. Svi od reda, djelitelji letaka na ulici, anarhisti, antiglobalisti, antikapitalisti, spasimo tuljane, spasimo kitove, ne jedimo meso, ne kupujmo od multinacionalnih firmi... Ili barem nađite bolji način komuniciranja s javnošću.

Ovaj post je za sve žrtve raznih fanatika od New Yorka, Srebrenice, Iraka, Afganistana, Madrida i Londona.