Hrvati i sport

ponedjeljak , 07.02.2005.

Krenulo nas je u sportu zadnjih dana, možda i predobro da bi bilo istinito. Zato je valjda neka kozmička pravda malo zaustavila naš pohod na titule svjetskih prvaka. Stvarno, kad sam gleda spust i Janičino osvajanje zlata, pomislio sam poslije "E sad ako u istom danu obranimo i svjetsko zlato u rukometu, stvarno smo face..." a nešto mi je govorilo da je to fakat previše :)

I bi tako... Rukometno finale je krenulo kilavo, da bi se nastavilo razdobljem malog sramoćenja i razlikom i od 13 golova, a završilo da smo ipak nekako spasili obraz sa samo 6 golova razlike. Sad kad pogledam unatrag, vidim da su Španjolci ušli u to finale sa više želje da ga dobiju. Mi smo imali već titulu i svjetskih i olimpijskih pobjednika, a oni su se nabrusili da dobiju taj prvi naslov. Krenuli su žestoko, a naši su pod umorom, neispiriranošću ili ne znam ni ja čime već, poklekli i nisu našli energije da se izvuku. Naravno, ne treba im to nikako zamjeriti, imaju niz rezultata koji se samo može poželjeti, na koji svatko mora bit ponosan. Zato im svaka čast, a veličina se pokazuje i time da treba znati i gubiti i priznati da je protivnik u ovoj utakmici bio puno bolji. Iako sad sve zvuči kao racionalizacija neuspjeha, srebro je objektivno veliki uspjeh, a pogotovo kontinuitet odličnih rezultata na velikim natjecanjima.

Kad se navikneš na odlično, teško je primit išta manje od toga. Gledajući hladne glave, stvarno imamo razloga bit itekako ponosni na naš sport i sportaše. Veće i bogatije države od Hrvatske se ne mogu pohvaliti tolikim uspjesima, trg bana Jelačića nam je ionako barem nekoliko puta godišnje rezerviran za razne dočeke prvaka i pobjednika. Rukometaši su svjetski prvaci, viceprvaci i olimpijski pobjednici, nogometaši su bili treći na svijetu, imamo dva pobjednika Grand Slam turnira i konstantne dobre rezultate u tenisu, o skijanju da i ne govorim jer je teško i pobrojit sve medalje, vaterpolisti su nekoć bili odlični, veslači i plivači imaju olimpijske medalje, i tako dalje... A na slici vidite da nam ni najčudniji sportovi nisu strani :) Šta je najbolej, bob-ekipa je trenirala u Splitu:)

Dakle, ne može se ništa zamjerit našim sportašima, osim što većinu utakmica igraju na način da poraste broj infarkta i čireva na želucu. Nije ni čudo što imamo nizak očekivan životni vijek u Hrvatskoj. Nije to zbog loših uvjeta života, sportaši nas lagano ubijaju u svakom finalu :)))