Fahrenheit 9/11

četvrtak , 23.09.2004.

Gledao sam jučer ovaj razvikani Mooreov film, a nakon povratka iz kina sam pogledao i dio "Bowling for Columbine". Uf, previše Moorea za jedan dan. Inače o Mooreovom stvaralaštvu, pogotovo o knjigama, nemam baš laskavo mišljenje. Razloge možete pogledat i na Blueovom blogu.

Film kao film mi nije baš najbolji, malo predugo traje, malo je konfuzan i sastoji se od hrpe dijelova koje treba povezati u nekakvu cjelinu. Međutim, da posudim ocjenu od prijatelja, iako film nije najbolji, emocionalna poruka koju šalje je jaka.
Moore je poznat po tome da ima fetiš na trenutnog predsjednika Busha. Možda u tome ponekad i pretjera, ali istini za volju, nije da nema materijala. George W. Bush prikazan je kao imbecil koji je uz pomoć tatice i naftnog lobbyja stigao na mjesto predsjednika države, iako za to nema ni najmanje kvalifikacije. Većinu vremena prije napada na New York provodi na odmoru, a nakon napada nalazi smisao svog mandata u ratu protiv terorizma.

Upravo podgrijavanjem tog straha od terorizma, Bush & Co. kreću u ostvarenje svojih planova. Napadaju Irak iako nije bilo dokaza o oružju masovnog uništenja kao ni o prijetnji Iraka prema američkoj sigurnosti. Kod kuće uvode restrikcije građanskih sloboda, a veliki broj mrtvih američkih vojnika zahtijeva stalno novačenje. Zanimljiva je scena u kojoj dva marinca po shopping-centru love mladiće i nagovaraju ih da se uključe u vojsku. Redaju se scene mrtvih Iračana i Amerikanaca, priče ljudi koji su izgubili sinove u Iraku. S druge strane, američki poslovni ljudi se trgaju oko unosnih poslova s naftom. Ljudi iz vrha Busheve vlasti izravno profitiraju od rata.

Film je zanimljiv za pogledati. Tim više što je nedavno upućen zahtjev da i hrvatski vojnici odu u Irak. Što svakako treba odbiti, jer ako Bushu treba topovsko meso, neka si ga nađe kod kuće. Ali mislim da i tamo ponestaje budala koje bi ginule u ime nejasnih i mutnih ciljeva.

Uostalom, tko bi vjerovao predsjedniku koji se muči složiti suvislu rečenicu?