... pa uspijem napokon disati
punim plućima...
poletjeti...
otkriti svjetlo koje će me pratiti...
obrisati prašinu s površine...
naći nešto dublje, nešto iskrenije...
novi izvor snage i nade...
spoznati sebe...
Nešto me steže... ne da mi mira...
zamućuje mi poglede, ometa vidike...
Ne mogu slobodno disati
i uvijek kada pomislim da
se mogu vinuti visoko...
padnem na zemlju...
tako surovu i tvrdu...
I tada treba ponovno ustati...
i opet uspravno hodati...
zanemariti bol i prazninu...
A nekad nije nimalo jednostavno...
Žrtva nije dovoljna jer riječi su preokrutne,
osmjesi preteški, pogledi prestrani...
Ali svanut će novi dan...
možda manje siv i umoran...
Možda će riječi umiti jutro...
i bit će lakše...
Nadajmo se...
|