Jutros sam se probudila. I gledam stvari drugim očima. Jučer sam u Centru za socijalni rad imala deja vu. I to zato jer sam bila inertna pa je država shvatila da se ja neću rastati. A hoću. Duga je to priča, a čudna. Sad se rastajemo. Otac moje djece i ja. Ja sam pokrenula razvod - on bi trpio u braku sve dok djeca ne bi bila samostalna. On o meni nema reći niti jedne dobre riječi (njegove riječi psihologinji jučer). Nije li to apsurd?
Zato sam se jutros probudila. Shvatila da je sloboda jedino što sam dobila razvodom. I da nije laka, ali je moja. I da sam sretnica što imam dvoje divne djece koju volim, ma kako to patetično i klišejski zvučalo. Da nema više nikog tko mi za stolom može reći kako sam odvratna, i smijati mi se kada se u donjem rublju spremam na spavanje i tvrditi da ništa ne radim dobro. Možda i ne radim, ali ja se trudim. Ne mislim da sve znam i da sam savršena. Učim i živim i volim.
|