Pilgrim je sjedio na obali rijeke nogu prebačenih preko ruba visoke betonske rive i gledao kako se u rijeci gasi odsjaj sunca koje se spuštalo između dva brda u daljini, tamo na kraju te plodne zelene doline bogate usjevima i voćkama. Pušio je joint i pijuckao sok od jabuke dok je čekao da sunce zađe.
Jedan od teretnih brodova iz luke se okretao na najširem dijelu rijeke. Pilgrim se kao i uvijek kad bi gledao taj prizor nije mogao otet dojmu da bi se u jednom trenutku okretanja broda moglo preko njega pretrčat od obale do obale. Čudni su dječački snovi i beskrajne ambicije jednog od onih koji su poštivali i prihvaćali sve osim autoriteta. Brod je otplovio u pravcu zalaza sunca i izgubio se na mjestu di se boja rijeke stapa sa bojom brda iza kojeg je sunce zašlo, a grad je prekrio modri odsjaj i sa sjevera spustila se svježina i pomiješala sa mirisom mulja iz rijeke.
Tiha škripa i zvuk lomljave slične razbijanju stakla se probijao odnekud iz mraka ,ispod obližnjeg mosta. To je bio zijo. Gurao je svoje biciklo koje je pretovario raznoraznim predmetima od drveta, metala, plastike, uglavnom odbačenim stvarima koje je ovaj čudak sakupljao po gradu jer je volio od svega izrađivat sve i svašta šta mu padne na pamet. Zijo je razmišljao sto na sat dok bi se kretao kao puž.
Pilgrim mu je pružio ostatak jointa ,a zijo iz džepa izvadio plosku sa domaćom rakijom pa su se polako bez suvišnih riječi zaputili kod njega jer je bio radni dan i nisu imali neki veliki izbor za otić, izać, u tom gradu koji je jednostavno bio premal za njih. Živjeli su u gradiću, često pod pritiskom u društvu koje je imalo potpuno drugačije kriterije i poglede na život nego oni. Za njih oni su bili divljaci, bez plana, bez okova koji nisu znali što će sa sobom,divljaci koji istini za volju isto nisu znali kakvi su i što ih definira, ali su dobro znali kakvi ne žele bit.
Naravno zijo nije bio u dobrim odnosima sa svojim roditeljima koji su jedan dio kuće ostavili samo za njega i tako se ogradili od svega što konzervativno društvo osuđuje jer ne pozna dovoljno.



Njegova soba je bila prepuna raznoraznih predmeta, kutija u kojima su bile još manje kutije kao babuške koje otvaraš i otvaraš i na kraju nađeš neki metalni prsten ili mali drveni kipić nekog tamo božanstva ili rock zvijezde. Na zidu su visili tanjuri, drvene izrezbarene ploče sa likovima koji ne postoje u ovom svijetu, kao ikone. Visile su police koje su na rubovima imale male ogradice koje su bile načinjene od špage sa cijelom serijom ribarskih čvorova,police na kojima su godinama prašinu sakupljali pehari, boce, čaše, stari rock časopisi,ulaznice sa koncerta, stvarčice uspomena... Kolekcija noževa i bajuneta je imala posebno mjesto na stranici ormara iznad njegova kreveta,a na ormaru visoko gore je bio frižider kojeg je zijo stavio gore tako da u kutu sobe napravi mjesto za bubnjeve što ih je jednom zgodom trampio sa jednim englezom za 3 peke hašiša. Skoro sve stvari u tom sobičku su bile ručne izrade, njegovih ruku djelo.
- Pizda ti materina opet si zamalo zapalia kuću razbojniče jedan kako te nije stid jednog dana ćeš nas sve u grob otirat srami se pijana budaletino!
Zaurlao je njegov stari dok je stajao na vratima i pokaziva prstom na malo progoreno mjesto na njegovom krevetu. Zijo je često znao zaspat sa cigaretom ali je to toliko ispraksirao da je izgledalo nemoguće da zapali stan, pravi majstor vlastitog nereda,gospodar kaosa što izvodi male predstave na rubu vlastite egzistencije. To je bio samo njegov teatar i za nikog više, pardon, osim za pilgrima koji je dobro poznavao taj opus i tu frekvenciju na kojoj su se našle te dvije budale u tom lijepom i neiskorištenom gradiću podno brežuljka, na obali rijeke.
Ljetna noć je uhvatila svoj staloženi ritam, zijo je ležao na krevetu i kroz prozor gledao mjesec i zvijezde i nedugo zatim je neprimjetno zaspao sa cigaretom koja je dogorijela u njegovoj ruci, među prstima, a pilgrim se ustao sa fotelje , uzeo čik i ubacio ga u čašu vode na stoliću kraj kreveta, ugasio svjetlo, izaša van pa sve do rijeke, preko mosta, kroz gradski park i tik do svoje zgrade, sjeo na zidić, zapalio cigaretu i iz mraka se polako dovukla jedna sjenka i kad je došla do njega tiho je rekla - pa di si ti bila sam ti sa starom, nasmijala me do suza, znaš imam plan da se pokupimo iz grada jednom zauvijek.