dida marko
16 travanj 2014VUKOJEBENA KONOBA DIDA MARKA
Svako jutro oko 4 sata ko nariktan budio bi se dida marko, nahranio blago, popio jednu ljutu uz dvi suve smokve i žličicu meda, da bi potom napustio svoju staru kamenu kuću smještenu između dva brežuljka, jedva prepoznatljivu, obraslu bršljanom di se par crvenih crijepova ljeno nazire u gomili raslinja i opalog lišća na trošnom krovu. Protegne se pa sjeda na biciklo jer valja poć niz staru cestu punu lokvi i pukotina, koja se provlači kroz močvaru i šikaru. Na pola puta do grada,preko suhozida i ispod ceste je izvor pitke vode di dida redovito puni kanistre tom bistrinom što godinama neumorno napaja plodne doline na perifieriji grada. Mjesto di su žitelji još davno prije digitalnog doba dolazili na piknik i zajebanciju, a sada je to "fukodrom"
Stigao bi dida u stari dio grada, sunce bi se popelo iznad njegovih leđa i toplo obasjalo konobu. Na katu iznad, toj kući je živio njegov brat ante. Ante je bio dosta stariji i imao je preko 150 kila, bio je ogroman. Polako bi se kretao kroz svoju kuhinju, vuka bi korak po korak u razgaženim papučama koje su bile tako tanke da su se jedva primjećivale. Noge su mu bile natečene ko u slona ,a stomak padao preko remena zatežući sivu košulju što nije bila ispravno zakopćana nego samo 2-3 botuna da je drži tako da ante ne nazebe. Bio nam je drag dida ante jer mu je unatoč svemu lice bilo glatko i sjajno, bez bora ,lice koje su krasila dva blistava oka malog djeteta i nevini osmjeh. Čak i po naravi bio je ko djećaćić unatoč tome što je znao kompletnu povijest od doba austrougarske pa do danas. "3 vojske sam ja služio momče, 3 obuke proša eeej! , eno jel marko stiga? čujen ga na bicikli iđe ..." govorio bi ante dok bi prislonio ustima kriglu crnog vina koje je bilo tako slatko i krepko da je ante skoro žvakao tu masnu gustu tekućinu iz domaće radinosti. Bemti koje je to bilo vino moga si ga na tašte pit.
Na zvuk otključavanja lokota ja bi se spustio niz male kale pored kuće, do konobe ispod i kupio bi od marka par litara jer ovaj nebi dugo ostaja pošto je mora ić ća dalje, u polje, ili grad po namirnice, ili naravno u loto. Dida marko je preko 30 godina bio igrač lota nikad ama baš nikad nije dobio niti novćić više nego što bi uložio u to. Nema broja koji nije prošao kroz njegovu glavu i ostao otisnut na crvenom papiriću 6/45 ili 7/nekoliko...
Par godina smo mi tako kad bi trebalo osigurat dobro vino ustajali rano pa kod dide po opskrbu.Često bi znali sist oko konobe i "čašarili" to jest pili bi,a ponekad nedjeljom ujutro nakon cijelonoćnih glupardija nastavili bi pit dok se ne poubijamo do majčice zemlje. Naravno, dida je pored nas školaraca ima redovitu klijentelu a to su bili lokalni alkoholičari koji su unatoč uznapredovaloj bolesti nekako bili dugovječni. Nisu bili klasični alkosi što se raspadaju po sivim ulicama velegrada otrovani kemijom.
Nedjeljom ,sjedili bi ispred konobe, ispod jedne stare palme koja se dugo držala unatoč rijekama pišaline kojom smo je redovito zaljevali svatko po par puta i tako sve do podne kad bi dida marko iša ća nazad u svoju kuću koja je negdje u tako mirnoj i neznanoj vukojebini di pred večer kad sunce zađe nešto čudno šuška u grmlju prije nego što se utiša i izgubi u svježoj noći kroz drveće i proplanke one tamo netaknute prirode.
komentiraj (0) * ispiši * #