U prolazu, na pola puta do pakla, na početku stepenica je još uvijek netaknuta ostala ona crna fleka krvi što je on jednom pao i opalia glavom o rub. Smrt je bio kao i uvijek pijan i ono ostalo... Zima je mrak je magla se spustila, kiša je prestala i guše se zvukovi automobila i tramvaja ali se čuju koraci što prate ritam, zvuk kuckanja kapljica vode sa crijepova na neki lim. Senzor za svijetlo je već odavno pomaknut tako da klošari ne mogu po noći čitat knjige. Stao sam i osjetio prikovan pogled na sebi. Naslonio se na zid i polako mic po mic bit by bit kad su se oči navikle na mrak ocrtavala se poznata silueta. Kapa na glavi, dugi kaput eno ga sjedi prekriženih nogu i sklopljenih ruku pored boce vina. i opet je progovorio kao i uvijek "bok ive.."

doša san posli samhaina doma i zatekao prijatelja mrtva pijana...