Vuk : Sjedi u parku na klupi prekriženih ruku i nogu i pogrbljen ,ali malo podignute glave. On izgleda kao jedan od onih demona koji čuče pokraj velikog vraga. Ima dugu, bijelu i potpuno raščupanu kosu kroz koju se probija pomalo psihotični , blistav, lucidan pogled,onako fiksiran, kao da je zamišljen. Lice koje se malo otkriva ispod kose je blijedo-žućkasto i dopunjuje ga neki čudan, usudim se reć podli osmijeh. On nikad nije odavao svoje namjere,ali sve što je radio i kako se ponašao je bilo pozitivno. Jučer sam čekao da sunce zađe. Povuklo se , tamo negdi iznad rijeke i polako se gasio zlatno-žuti sjaj. Popio sam čašu vode ,zaključao radionu i na tramvaj,kroz grad,pa usput do njih u pakao. Pakao je jedan park u centru zagreba kojeg tako zovu još odavno jer je tamo mrak. Na ulazu sam ih čuo. Vuk, njega čovik prvo čuje na kilometar ,a tek onda vidi. Jer frajer ima prodoran, dubok i težak glas. Govori iz pluća koja su teško prokopana kodeinom,metadonom,opijumom, cigaretama i pićem... Zdravo,ivice! Kaže mi. Kratko sam bio sa njima. Posli san otiša sa dadom malo na trg popili po pivo pa san iša doma. Dado dado je isto jednostavna priča.