Trom sam i pravo mi se nešto, kao i jučer nakon posla, ništa više neda. Kreni san danas do grada, izađen ispred , pa stanen, pa samo sjednen na prvu klupu, i odustao od koraka. Kamo ću štaću, svejedno je. Mogu do padreta u gajbu,ali on je u rovinju, svejedno je. Mogu u grad do parka di je jedno društvo u koje zalazi ,kako kažu, zagrebački polusvijet. Ali svejedno je, vidio sam i znam i imam dovoljno zabave u ludoj glavi. Istopilo me zlato i raznježilo ko pamuk. Sjetio san se njega, proša mi je kroz glavu jer smo ja i on puno puta sidili u sumrak na zlatnom suncu, baš istom ovakvom kao što je danas. Pozdravljam te zijo , daleko je to bilo, vidićemo se uskoro jednog dana i tko to zna, taj dan možda i neće biti kao ovaj, ali volio bi da bude. A do tada eto mene na zlatnim zrakama sunca, opuštenog i otvorenog uma i nekog nedefiniranog leda na srcu, srcu koje više ne znam da dam. Da li znam ako dam , da li znam da osjećam ? I dalje me miluje zlatna boja na koži. Ljudi negdje užurbano jure. Gledam ih kako prolaze ljevo ,desno, pored mene, sa nekim ritmom i sa nekim nevoljama. Svaki svoju sjenu nosi. Tu i tamo prođe neki pas. I sunce zalazi i zrak postaje bistriji i mekši. Počinje polako i modro i nekako i naleti val svježine i eto me na mrakom okupanom kutku. Aj doma spat ...