Ajme da mi je zaspat... ajde ajde smiri misli,vrtlog. Lutam između melankolije i zaborava. Velika je daljina između to dvoje. Ogromna.
Smatram da čovik dostigne mir tek onda kada se pomiri sa svim što je bilo. Sa svim uzrocima pizdarija i posljedicama i prihvati krivnju ,ali i ludost. Ludost sama dođe. Nekako mi se čini da dobro prekrivam. Kažu da oči govore sve. Neznam. Zapustio sam se neznam kad sam se pogleda u ogledalo osim kada se brijem. Ne biran šta ću obuć, zapravo nikad i nisam,samo sada mi je apsolutno svejedno. Ima san sranje sa stanodavcem pa san mora dat edija u jednu udrugu da mi ga čuvaju. Nedostaje mi. On je baš nekako poseban.... polako doći će.

Srce najbolje pamti i ono teško zaboravlja. Mistična pumpa, uvijek u sukobu sa razumom. Dokle sam došao? Negdi jesam. Ne želim znat kamo to idem. Kako se sve više odupirem,potiskivam, bježim, tako me nešto gura naprid. Onaj stari poznati čudni vjetar što mi dira visoko razapeta jedra i vijori crnu zastavu zaborava. Na pučini sam. Sloboda.Al to je dobro, bar moš birat u kojem pravcu ćeš. Kompas je nepotreban. Sloboda. Smjernice odavno ne postoje. Izgleda da sam isplovio iz sigurne luke tamo negdje. Da, pred koji mjesec sam uplovio u mirnu luku. Luka koja se pojavila u magli. Neočekivano. Odjednom. I šta sam njoj ,u njoj, napravio. 2 dana se opijao. To što nisam previše mario je zapalilo vatru. Budala. Opekao se. Jebiga izgorio sam skoro cijeli. Opet na brod i opet u otvoreno more. Oluja je na horizontu. Tamo negdi u daljini. Dobar vjetar nosi prema bonaci. Manje misli,bloody!