Zemlja je bila tvrda,isušena,suha i nedefinirano bijela. Nebo je bilo crveno,jarko crveno. Pustinja. U daljini neka brda,siva i sa pukotinama.. i tek tu i tamo pokoja biljka i korijen. Sve je bilo živo. Zemlja je bila živa i mjenjala je pigment crveno-bijelo-sivo. Nebo je gorjelo. Ja sam koračao kroz tu pustolinu ,koračao prema nečemu. Kao da sam imao poziv,neki nedefinirani. Bio sam miran,jezovito ispunjen i poletan. Vidio sam ih. Pojavljivali su se, izranjali iz pukotina u zemljinoj kori, obučeni u bijelo. To je bila bezvremenska apokalipsa. U tom snu nije postojalo vrijeme i osjećaji su bili svi spojeni u jedan. Jedno ispunjenje,najbliže duševnoj euforiji....
Kada zapališ sve slike i kada sve izgori...ostaje samo magija.
Ovo je sinoć bio moj san. Zora je bila zlatna unatoč snijegu koji se spustio na zagreb...:-P