Evo mene. Odlučila sam napisati post nakon tko zna koliko vremena jer želim reći ovo što mi je na umu.
Dan prije ispita mučim se stvarima iz prošlosti koje su se pretvorile u sadašnjost. A mislila sam da sam tu priču završila početkom 2013., nakon 5 godina.

Jesam mlada ali zaista sam voljela jednog dečka u svom životu. Rijetki povjeruju da netko od svojih 16, 17, 18 godina može istinski voljeti dečka. Nema veze, nemam se što opravdavati. Taj je dečko bio moja simpatija, pa potom "dečko" kad sam imala 13 godina. Ostavila sam ga nakon 2 godine veze no unatoč tome to nešto između nas nikad nije završilo. Uvijek smo bili slabi jedno na drugog. Uvijek bi se vraćali jedno drugom. Dok ja nisam odlučila to prekinuti za stvarno, no i tad sam podsvjesno mislila da će se on meni ponovno javiti nakon mjesec, dva. Ali nije. Početkom prošle godine je on ušao u vezu. Kad sam saznala, danima sam plakala. Dušu sam ispustila. S vremenom sam se naučila živjeti s tim, prihvatila sam stvari kakve jesu i odlučno zatvorila tu priču.
I eto, godinu i pol nakon toga smo se ja, on i ona prvi put našli vani na istom mjestu. Bio je nekakav koncert i tamo su bili i njegovi roditelji koji su mene uvijek voljeli. I tada njegov tata dođe do mene, zagrli me i šapne da sam ja uvijek bila bolja opcija za njegovog sina i da ću njemu ja uvijek biti draža od trenutne cure. Dok sam ja bila blizu njih Ona je Njega cijelo vrijeme pokušavala ljubiti i kao, pokazati da su bliski no on bi se svaki put pomaknuo. Kao da ga je bilo bed od mene. No dobro, ja nisam htjela dugo biti u tom okruženju pa sam išla puno dalje od njih.
Mjesec dana kasnije, par dana prije mog rođendana, u 4 ujutro mi zvoni mobitel. On je. Kaže da je iza moje kuće i da izađem.
Izašla sam. Bio je sav izbezumljen. Govorio je da ne zna zašto je došao. I onda mi se je samo otvorio. Govorio mi je stvari koje valjda nikom nije rekao. Pričao mi je o njoj, o svemu. Nakon toga nije ga bilo 2 tjedna. Onda opet poziv u neko gluho doba noći. Tada me pitao zašto sam ja prekinula s njim. Pitao me da li sam svjesna da bi mi još bili zajedno da nisam donijela tu odluku. Onda smo se prisjećali svih naših trenutaka. Tad me nešto steglo. Sve mi se vratilo. Shvatila sam da sam pogriješila.
Da ga volim. Ne kao dečka. Jednostavno je on osoba do koje će mi uvijek biti stalo. Vjerujem da se i on tako osjeća.
Nakon toga je još nekoliko puta došao. A ja sam samo još više shvaćala da naša priča nije gotova. Trenutno mi je glava puna uspomena koje bih na kratko voljela smetnuti s uma jer sutra imam vrlo važan ispit. Oh well.

Tko zna što nam budućnost nosi. A sada, iskreno mu želim sreću s curom. :)