Ja sam dijete. Osjećam se kao dijete. Ponašam se kao dijete. Izgledam kao dijete. Zar je to loše? Imam 17 godina i nikad nisam htjela naglo odrasti. Nikad se nisam oblačila i šminkala nekako da bih izgledala starije. Znam mnogo cura od 13,14 godina koje izgledaju mnogo starije od mene. Ne dira me to. Smatram da svake godine nose neku svoju ljepotu i da ne vrijedi ništa preskakati.
Ja sam dijete.



Svakodnevno se borim sama sa sobom. Problemi koje imam nisu ni desetina onog što me čeka. Svjesna sam toga, zato ne dramim za svaku sitnicu i preuveličavam probleme da bi moj život izgledao što teže a ja bila tako "hrabra" što sam uvijek nasmijana a toliko toga se događa oko mene. I'm proud to say that I have a very good life. ;)

Trenutno, moj "najveći" problem je borba sa samom sobom. Kako nikoga ne povrijediti.
Danima smišljam potencijalna rješenja ali ništa od toga. Ne mogu smisliti ništa. Dvoumit se između dvije divne osobe.. Odbacit nekoga tko bi me držao kao kap vode na dlanu zbog osobe koja je divan prijatelj, koja je moja tiha patnja već 4-5 godina? Možda to i nije baš najpametnija ideja. Možda odustati od svega. Al znam da bi mi obje osobe strašno nedostajale da prekinem svaki kontakt sa njima. Zbrka u mojoj glavici. Kao da imam 12 godina. Ah, da bar.
Taako se želim vratiti u svoje osnovnoškolske dane!