..samo okreni se i idi,nek`niko ne vidi koliko znacis mi...:/
...bila je subota, bili smo vani-zajedno. sve je super. milovao si me po nozi ispod stola. haha. osjećala sam se kao u nekom filmu. dok nisi naglo promijenio raspoloženje. počeo si svašta govoriti, povrijedio si me svojim riječima. naglo si otišao. zadržavala sam suze. nisam si mogla dopustiti da si izlazak uništim suzama, koliko god je već bio uništen.
on i njegovi frendovi otišli su u neki drugi kafić, u drugi grad. nije bilo daleko, 2o minuta vožnje. zvao si mene i frendicu s vama ali ne, mi smo odbile. ja sam bila toliko povrjeđena i ponos mi nije dopuštao da "pokleknem". vidjeli smo se u utorak. nismo se ni pozdravili. srijeda također. odlučila sam, ignorirat ću ga, neću tako lako prijeći preko toga.
i jučer. vidjeli smo se ujutro prije škole. ni pozdravili se nismo. slučajno smo markirali isti sat i slučajno se našli u istom kafiću. ali ništa. poslije škole opet ništa. mislila sam, nikad više ne progovorimo. i onda..kasnije.. pred svima. izgovorio je moje ime, pogledam ga, nasmije mi se milo..ja ga ljutito pogledam. i počne sa forama koje samo ja i on razumijemo. ja i dalje pokušavam bit hladna. on ušuti. nakon par minuta netko me potapša po ramenu.. okrenem se i vidim njega. opet ga hladno pogledam. nešto se našali. i dalje ga hladno gledam.. i kaže : "a da, moramo paziti što pričamo".
i par minuta kasnije on je otišo. to je bila sva naša komunikacija u posljednjih 5 dana. iskreno. htjela sam da mi se obrati, htjela sam da me bar pozdravi. i kad me je dozvao, osjetila sam neko olakšanje na srcu. :D
ii kaže moja frendica, moje ignoriranje se isplatilo. kao, dopuzat će on meni. a ja ću, naravno, biti glupa i oprostiti mu.. -.-
.. i bivši me se sjetio prekjučer. jučer opet. počeo mi je slat poruke neke. dopisivali smo se kao. vidjeli smo se opet, nakon 1oo godina. pozdravila sam ga. on je sramežljivo pogledao u pod i rekao "bok".
i ne znam više ništa. i bolesna sam sad. i mrzim biti bolesna. i svašta. besciljan post. al htjela sam, morala sam. ^.^
on i njegovi frendovi otišli su u neki drugi kafić, u drugi grad. nije bilo daleko, 2o minuta vožnje. zvao si mene i frendicu s vama ali ne, mi smo odbile. ja sam bila toliko povrjeđena i ponos mi nije dopuštao da "pokleknem". vidjeli smo se u utorak. nismo se ni pozdravili. srijeda također. odlučila sam, ignorirat ću ga, neću tako lako prijeći preko toga.
i jučer. vidjeli smo se ujutro prije škole. ni pozdravili se nismo. slučajno smo markirali isti sat i slučajno se našli u istom kafiću. ali ništa. poslije škole opet ništa. mislila sam, nikad više ne progovorimo. i onda..kasnije.. pred svima. izgovorio je moje ime, pogledam ga, nasmije mi se milo..ja ga ljutito pogledam. i počne sa forama koje samo ja i on razumijemo. ja i dalje pokušavam bit hladna. on ušuti. nakon par minuta netko me potapša po ramenu.. okrenem se i vidim njega. opet ga hladno pogledam. nešto se našali. i dalje ga hladno gledam.. i kaže : "a da, moramo paziti što pričamo".
i par minuta kasnije on je otišo. to je bila sva naša komunikacija u posljednjih 5 dana. iskreno. htjela sam da mi se obrati, htjela sam da me bar pozdravi. i kad me je dozvao, osjetila sam neko olakšanje na srcu. :D
ii kaže moja frendica, moje ignoriranje se isplatilo. kao, dopuzat će on meni. a ja ću, naravno, biti glupa i oprostiti mu.. -.-
.. i bivši me se sjetio prekjučer. jučer opet. počeo mi je slat poruke neke. dopisivali smo se kao. vidjeli smo se opet, nakon 1oo godina. pozdravila sam ga. on je sramežljivo pogledao u pod i rekao "bok".
i ne znam više ništa. i bolesna sam sad. i mrzim biti bolesna. i svašta. besciljan post. al htjela sam, morala sam. ^.^
