Ovo je prica koju sam napiso na forumu prije nekolko godina aludirajuci na ovisnosti o svadjanju na istom. Sad sam ju slucajno ugledo pa reko da ju stavim jerbo imam i sliku i sve a vec bogzna kolko nisam ovdje nish objavio pa eto da se i vi divite mojoj nevjerojatnoj genijalnosti i talentu koj sam nekad imo a sad je to jos vise zakon jer sam stariji pa sam odma i vise pametan neg sto sam bio onda kolko god se to nemoguce cinilo.

Posebno fala Prokletom Bambiju za dijakritichke znakove i mozda pokoj ije-je popravak, a za sve nepravilnosti zalite se upravi vremeplova


OVISNOST?

"E, nemreš mi to raditi!", tužno je rekao oronuli smrdež očajničkim glasom.
"Sori stari, znaš pravila. Plati pa pričaj!", mirno mu je odgovorio čuvar na ulazu.
Raspadajući usmrđeni poluinvalid je par sekundi razmišljao, zatim se je okrenuo i još jednom pokušao. "Bar znaš da sam ja uvjek sve poteškoće isplačivao na vrijeme", probao je izgovoriti ispod glasa i naišao na samilosni pogled čuvara koji mu je na to rekao "Jako mi je žao, ali već odavno imam strogu zabranu puštanja ljudi koji ne plaćaju unaprijed. To i sam znaš. Sve što trebaš je nešto novaca...". Nakon toga je polako spustio glavu i tiho nastavio "...a znam da to za tebe nije problem.".
"Al ja mu moram to reć pod hitno. Za koj dan, pa čak i sat, to će već odavno bit istrošeno, a ja ču opet ispast debil koj niš ne prati" tiho je zavrištao usmrđeni lik, ali je time samo naišao na slijeganje ramenima čuvara s pogledom tužnog teleta.

Prazna ulica iza ugla svojim je netočnim oblikom izvrčala zrak koji je nosio smeće velikom brzinom i čudnim zaokretima. Jedna limenka je poletjela i u glavu pogodila obližnju životinju nepoznate vrste. Životinja je tiho cvilila krvareći po podu kad je odjednom na nju udarila čvrsta palica izrađena od nekog materjala sličnog gumi. Lubanja se je rasprsnula na nekoliko strana dok je vlasnik palice primio tijelo životinje i pomislio "ajde, bar mi je hrana na svakom koraku". Spremio je palicu u korice i sa jednog od đepova skinuo kanticu koju je, zatim, bacio u obližnji kontejner. U kontejneru se naziralo tinjanje zelenkastog plamena koje je, nakon pada kantice, preraslo u poštenu vatru.

Čudan smrdljivi lik je držao životinju iznad zelenog plamena, nezainteresirano gledajući u tijelo koje je počelo dobivati plavkasto-crvenu koricu ispod sloja dlake koja je polako otpadala. Lice dotičnog kuhara je bilo sasušeno i vrlo ružno. Reklo bi se "neugledno" ali je odisalo posebnom ružnoćom koju bi svaki prolaznik lako ugledao iz velikih daljina. Poseban doprinos tome su bile ogromne uši koje bi povremeno počele visiti pod svojom vlastitom težinom. Kosa, koja bi se prije mogla nazvati pipcima hobotnice, mirno se je kretala neovisno o vjetru. Ponekad mu se je ljepila za lice, ali bi se uvjek brzo predomislila i pomaknula u smjeru otvorenog prostora. Ostatak tijela je izgledao začuđujuće normalno s obzirom na okolne prolaznike koji nisu bili blagoslovljeni sa (samo) dvije ruke i dvije noge. Jedna noga je, ipak, bila umjetna, izrađena od materjala koji je imao čudan metalno/gumeni odsjaj. Prsti na njoj su izgledali kao panđe ptice, posebno zato što ih je bilo samo tri, a ne četiri kao na svim ostalim udovima. Odjeću je nemoguće bilo opisati jer je bila toliko ružna da nije odavala detalje vrijedne spomena. Opet, nakon dužeg proučavanja, čovjek nebi mogao biti siguran otkuda bi počeo s opisom, a samo opisivanje bi trajalo satima, pa ćemo se jednostavno ograničiti na riječ "oronula". Životinja koju je držao za rep, uronivši ostatak u zeleni plamen, skoro je izgubila sve dlake i polako poprimala lijepu ljubičastu boju. Njen kuhar je gledao ravno u nju ali njegove misli su bile toliko daleko da su počele prema svojim očima odašiljati naredbe da poprime izgled, sličan onom u narkomana i pokojeg silovatelja.

"On bu meni sral da neznam niš o alijenologiji u arheologiji, majku mu uštogljenu!", vikao je unutarnji glas u njemu. "Kad se vratim, pa kad mu objasnim da kamen jednostavno nemože imat otisak malih krakova, osim ak se ti krakovi nisu fosilizirali prije umanjivanja. Jebale ga mikroskopske veličine, kaj on misli, da bakterije imaju stopala, ko da su sisavci..." lelujao mu je mozak dok mu nije, odjednom, izletio u stanje budnosti zbog visokog zvuka koji je proizvodilo strujanje zraka iz anusa pečene životinje. "Ah ručak je gotov" izgovorio je i unezvjereno počeo gledati oko sebe, shvativši da je ovo poslijednje slučajno rekao naglas. Pogledao je sušenu svjetloplavu pečenku koja je tužno visila, naizgled imitirajući plavi kožni kaput za patuljke.

Nakon tog mršavog ručka, naš junak je sjeo u obližnju hrpu smeća i počeo razmišljati o daljnjem životu. "Hmmm..." započeo je glas u njegovoj glavi, "otkad su uveli bankarski sistem među svakodnevne prolaznike, nemrem nikog ni opljačkat bez da me uhapse par minuta kasnije. Za svaku jebenu transakciju moram imat trajno odobrenje, a ak mi se isplatitelj predomisli, tek onda sam najebo. A otkud? Od Ivice? Neeee, prokleti gad, iskorištava me za svoje podle morbidluke, crko dabogda. Više nejdem k njemu, ak oče mlatit ljude nek si nađe drugu budalu. Ja ću svoj honorar zaradit negdje normalnije. Ima miljon mjesta di se može zaradit neki kurac za slobodnu upotrebu. Možda u javnom kamenolomu. Sad opet primaju ljude kao ja. Za koj mjesec bi imo divne novce za jest, pit, lovit pičke, a možda i obuć neku novu cipelu... Da, tako je, sad im i tak treba snaga arheološkog svjetonazora. Onaj novi zakon o pregledu klesanog kamena je divan. Tako nešto će stvarno pomoć u istraživanju nepoznatih vrsta koje su možda bile fosilizirane u budučnosti paralelnih svjetova. Valjda će onda napokon onaj debil shvatit da bakterije nigdje, al nigdje, nemogu evoluirati u gmazove ostavši na mikroskopskoj veličini. Jooj, kad ga dohvatim, pa kad ga izvrijeđam pred svima..."

"Hmm, ne, trenutno nema posla. Čak sam razmišljao o povlačenju iz svega, neke stvari koje činim su čak i meni postale užasne...", tužno je rekao debeljuškasti starac s pet očiju i ustima umjesto ušiju. "Ivica, molim te" viknuo je naš junak očajno. "Pod hitno mi trebaju nofci, čovječe božji" odlučno plačljivim glasom je probao uvjeriti starog Ivicu. "Gle, mali" započeo je Ivica brzo ali ozbiljno, "mogu ti dati još neki svoj poslić. Jedino si pod hitno moraš naći normalan posao, ja se ovim neču još dugo baviti.". Ivica je kretao u penziju još otkad ga je naš junak poznavao preko posrednika. Već nekoliko puta je svima razglasio da ga ostave na miru jer se ne bavi time. Naravno, ako ga je itko išta pitao nekoliko dana kasnije, sve bi i dalje išlo kao da nikad ništa nije ni rekao. Naš junak je to dobro znao pa je jednostavno ignorirao sve prijetnje mirovinom. U stvari, na trenutak se je potpuno izgubio i počeo razmišljati o rupama u kamenju dok je Ivica razglabao o organiziranom svemirskom putovanju za stare, nemoćne i pohotne. U trenutku kad je misao izletila iz kamenja i sletila u trenutni sadržaj ušiju, ivica je već odavno bio na temi posla i govorio "...jednostavno ga pošteno umlati. Je, malo je gadan, ali ti si ipak stručnjak za sve takve. Zna se kurčiti sa dugom palicom, ali je s njom loš koliko i spor. Pazi, podmukao je i zna ponekad učiniti vrlo ružne stvari kad ga se netko usudi napasti. Kad bolje razmislim, vas dvojica bi vjerojatno bili izvrsni prijatelji da niste na suprotnim stranama.".
Nakon što je izgovorio ovo zadnje, lijeva usta su mu se rastegnula u predivan smješak prepun pozlaćenog materjala koji bi u nekim drugim okolnostima podsjećao na loše šmirglani metal. "A sad kreni!", rekao mu je drugim ustima i pokazao u smjeru ulice koja je vodila gore-desno. Naš omiljeni raspad sistema je pogledao u pokazanom smjeru i tiho upitao "Koja ste rekli da mu je adresa?". "Joooj, opet ne slušaš. Vi mladi stvarno imate mozak na šest strana. Tako nikad nečeš ništa postići. Kad sam ja bio mlad...", započeo je ali nakon desetak minuta, kad je vidio da ga ovaj opet ne sluša, zapucketao je nožnim prstima ispred njegovog nosa i rekao "Gle, on provodi vrijeme u ulici iza ugla one tamo. Nikad nije doma i cesta je najbolji način da ga nađeš. Još si tu? Kreni". Rečeno, učinjeno, ali nakon nekoliko sekundi, naš junak se je okrenuo nazad prema Ivici i pitao "Kolko si reko da se to plaća?".

Misli su mu, ovaj put, bile puno dalje od kamenja. Bile su mu u najdubljim ljudskim osjećajima, prvenstveno strahu. "Nemrem vjerovat da se na kraju nisam vratio da ga to pitam. Koj sam šupak. Sad više nemrem ni znat kak izgleda. Nadam se bar da nebu više od jednog čovjeka s dugom palicom tamo, inače bi mogo upast u totalni neugodnjak" razmišljao je kad ga je odjednom prekinula crvena točka ispred njegovih očiju. Kad je izoštrio pogled, shvatio je da se ta točka produžuje na dršku s čije druge strane je bila ruka u rukavici od debele kože.

Ostatak odjeće vlasnika crvenog kruga bila je plava kombinacija metala i kamena. Lice mu je bilo začuđujuće veselo s obzirom na to da su mu na licu crnom tintom bile nacrtane zle obrve i vampirski očnjaci. "Osobnu...", započeo je, pogledao prema dolje pa nastavio "...i prometnu vas molim". Klošar je nervozno izvadio jednu pločicu iznad koje se je vidjela trodimenzionalna projekcija njega samog kako se belji u nepoznatom smjeru. Na drugoj pločici je malim slovima pisalo "noga, desna" a ostatak je bio pokriven čudnim izbočenjima koja su se preljevala u milionima boja i oblika. Plicajac, dok je s prva tri oka skenirao iskaznice, s druga dva je gledao u smjeru svoje palice koja se je zainteresirano kretala po odjeći našeg junaka, proizvodivši zvukove psećeg njuškanja. "Imate li hladnog oružja, kamenih materjala ili ikakvih drugih oštrih predmeta osim vaše noge, naravno?" pitao ga je na što se je naš junak nasmijao laganim smjehom kojim je pokušao pokazati da je primjetio što bi tu trebalo biti duhovito. "Ne, ništa, gospodine" odgovorio je na što ga je gospodin pogledao veselo sumnjičavim pogledima i nastavio "Droga, alkohol, pirotehnika, informatika?". "Ne, nažalost, samo ovih nekoliko upaljača". "Šteta", rekao je policajac, "baš sam mislio da bum si žvaknul nekaj prije kraja posla". Naš junak je na to rekao "pa u birtiji tri ulice niže, po najnovijem, poklanjaju 3 dekagrama čvrstog piva svakom korisniku trodimenzionalnog ratišta između pol šest i utorka" pokušavajući voditi interesantan razgovor s policajcem koji mu je, jednostavno vratio isprave i rekao "Ma da? Jebote, moram to javit svojim papagajima". Nakon toga su se jedan drugom zahvalili, pozdravili i svaki je otišao u svojem smjeru.

U jednoj ulici koja je bila toliko visoko, da su se mali zeleni cirrusi veselo kretali po njoj, stajala je čudna figura, obučena u crne plahte. Iza leđa je imala dugačke korice iz kojih je virila gumena drška sa likom krave na vrhu. Osoba se je zainteresirano igrala s minijaturnom spravicom iz koje su virile prozirne trodimenzionalne projekcije. "E, Joža", čuo je s druge strane ulice i ugledao našeg junaka kako pritišće tipku na javnom juke-boxu iz kojeg se je ugasio ambijentalni techno i počela je akcijska kombinacija heavy metala i vojničkih budnica. "Ivica ti šalje svoje pozdrave", rekao je naš junak na što su obojica izvadila palice iz korica i učinili dugački skok jedan prema drugom. Negdje visoko u zraku, njihove palice su se susrele i u par sekundi su učinile nekoliko kompliciranih zahvata proizvodeći tupe gumene zvukove. Obojica su sletila, ovaj put malo bliže jedan drugom. "Dobra tehnika, momče", rekao je je Joža na što ga je naš junak blijedo pogledao i odgovorio "Daj, Joža, skači i ne seri". Pri drugom skoku, od udaraca njihovih palica, obojica su se zaustavila u zraku i počela letjeti prema dolje manijakalno se mačevajući. Na podu je Joža učinio kobnu grešku i dozvolio da mu jedna od extremno obdarenih prolaznica odvuće pažnju pri čemu je zadobio udarac palicom u glavu od kojeg je poletio preko kolnika na suprotnu stranu ulice. Kada je podigao glavu, vidio je našeg junaka kako se tupavo smješi gledajući u sve četiri stražnjice spomenute prolaznice. Popizdivši, Joža je potrčao nekoliko metara dalje i zavukao ruku u jedan od kanalizacijskih otvora iz kojeg je izvadio okrugli metalni predmet.

Iz jedne od sljepih ulica moglo se je vidjeti kako okolni glodavci, sisavci, gmazovi i napredne kulture prašnjavih kugli uplašeno bježe nakon čega se čula zaglušujuća buka explozije od koje je naš junak sletio u ulicu iz koje je naša kamera gledala. Za njim je trčao Joža koji je zamahnuo dugom palicom i, prije nego se je snašao, dobio udarac malom palicom u koljeno. Obojica su udarali i branili udarce pokušavajući se ustati bez da padnu od bolova u udovima. Naposlijetku je Joža svojom palicom pritisnuo našeg junaka uza zid i izdužio vrat dok mu se je lice pretvaralo u izraz zubate životinje iz čijih ustiju se curila florescentno žuta slina. U trenutku kad je bio spreman odgristi našem junaku glavu, osjetio je tri oštra metalizirana predmeta u svom međunožju imavši još samo vremena da visokim glasom cikne "Ne opet!".

Visoko iznad grada, ljudi su mogli vidjeti lik koji je, poput ispuhavajučeg balona letio na sve strane, proizvodivši pritom dug i glasan zvuk prdenja. Jednom kad je pao, pokušao je podići svoje ispuhano tjelo na štapiće koji su nekad slićili na noge, ali ga je prekinula divlja serija udaraca gumenom palicom koji su potrajali još dugo vremena.

Unutar skupo dizajniranih hodnika, otvorila su se velika vrata iza kojih se je čulo "Izvolite, gospodine", a zatim je na njih ušao naš junak, provukavši osobnu iskaznicu kroz jednu od sprava iz kojih se je tada čulo "Dobro nam došao nazad, Mišo". Naš junak, Mišo, polako je počeo hodati između mnogih vrata koja su se nudila na izbor. Iza jednih se je mogla čut nešto za što mladež uporno tvrdi da je muzika, a na vratima je bilo nacrtano jedno veliko srce sa pet pretklijetki i dvanaest klijetki. Iza drugih je bila velika galama nalik životinjskoj, praćena povremenim zvukovima ispaljivanja vatrenog oružja. Na tim vratima je pisalo "mir i dobro". Unutar idućih vrata čuo se je žamor praćen povremenim krikovima bolova. Na ta vrata je ušao Mišo praćen ponavljajućom porukom iz jednog od zvučnika koja je glasila "Mole se posjetitelji da paze što pričaju jer sve što kažu biti će zapamćeno kako bi narodi mogli zauvjek učiti iz naših rečenica". Vrata su se polako zatvorila, a na njima se je tada mogao vidjeti natpis "nauke". Mišo, naš junak, mirno je šetao među zauzetim stolovima, povremeno dobacujući komentare na trenutne rasprave. Odjednom je za jednim stolom vidio starca sa dvije brade od kojih je jedna bila do poda a druga skoro do stropa. Starac je glasnim i pripitim tonom govorio "Ma ta današnja nauka je sva netočna. Kad sam ja bio mlad, arheologija se nije uopće bavila biologijom nego čisto oblikovanjem kamenja za izložbe i gorivo. Osim toga, sama riječ arheologija dolazi iz starolihvarskog jezika na kojem je značila 'oblikovanje kamenja'. Ovo danas je katastrofa. Kad sam ja bio mlad...". Odjednom ga je prekinuo hrapavi zvuk Miše, našeg junaka, koji mu je rekao "Slušaj ti deda. Sereš bezveze! Za početak, starolihvarski je bio naglasak, a ne jezik, a arheologija nije značila oblikovanje kamena ni ništa slično tome. Da ne pričam da se je svijet previše promjenio da bi mu se sad mogo žalit, jer kad si ti bio mlad, mravi i žohari su još uvjek bili odvojene vrste.". Izrekavši sve to, polako je krenuo prema jednom od stolova na kraju prostorije dok je iza sebe slušao vrištanje bijesnog djedice.

"A tko si ti da se takvim tonom možeš razgovarati sa mnom? Ja sam se borio za ovu ulicu!" čulo se je dok je Mišo mirno sjeo za jedan stol i bacio pogled na ostale posjetitelje istog od kojih je jedan bio čudan mali čovječuljak sa ljuskama umjesto kože i surlom umjesto kažiprsta. "Oho, Mišo, vratio si nam se!", sarkastično je izjavio čovječuljak i nastavio "Imaš sreće, rasprava još uvjek traje, evo baš je ova šarmantna životinjica objašnjavala kako panđe prestaju uzgajati nokte ako su dovoljno male". Mišo se pristojno nasmješio zelenkastoj imitaciji Pikachua i obratio se čovječuljku. "Ja bih se htio samo vratit malo na ono što sam htio reći prije nego što su me onako nepristojno prekinuli", rekao je, ružno pogledavši prema jednom od stražara i nastavio "Za krakove su dokazali da nemogu biti manji od par stotinki milimetra, a u tom slučaju, tvoja teorija ne drži vodu.". "O čemu ti pričaš?", reagirao je čovječuljak, "Ja sam razgovarao o ogromnom svemirskom kamenju gdje vodikovi gmazovi mogu rasti do ogromnih veličina i još uvjek dokazivati moju teoriju o unazađivanju fosila prilikom negativnih smjerova." mirno je dovršio, ali mu je Mišo, naš junak, spremno odgovorio "Ne, ti si pričao o mikroskopskim veličinama krakova i stopa na nogama dok je organizam još uvjek živ.". Nekoliko sekundi je trajala tišina nakon čega je treći sugovornik rekao "pika, pika" što bi u prijevodu značilo "Ma, ak se mene pita, vi ste obojica puni govana", ali se čovječuljak nije obazirao nego je uperio surlu prema Miši i odgovorio "Istina, ali to još uvjek ne čini nikakvu razliku između fosila i žive životinje jer je ta životinja u nekom vremenskom toku još uvjek bila ili će biti živa". Mišo, naš junak je prvo u čudu pogledao čovječuljka koji se je suzdržavao da ne prasne u smijeh, a onda je izustio par nerazumljivih slogova nakon čega mu je jedan od stražara prišao i rekao "Vaše vrijeme je isteklo".

Vani je naš junak Mišo tužno krenuo u nepoznatom smjeru ali je onda stao i sjetio se "Čekaj malo, na kraju mu nisam reko ono zbog čega sam došo! Kamen s protuvremenom može postati manji! Jooj!". Na trenutak se je okrenuo prema ulazu ispred kojeg je stajao stražar, pa je ipak krenuo u ulicu na kojoj je bio natpis "prema kamenolomu". Polako je hodao ulicom u smjeru zalaska sunca dok nije došao do mračne uličice u koju je skrenuo i viknuo "Ivice, treba mi još jedan posao!".