Danas sam odlucio proshetat nepoznatim i tajnovitim prostranstvima neistrazene shume maximirske. Najme, skrenuo sam na nepoznati puteljak, zanemarivshi osobnu sigurnost. Kao zmija koja ide u nepoznato i jede jaja na oko... oke, ne tocno ko zmija al osho sam u nepoznato chohajuci jaja u miru jer me napokon niko ne gleda.

Krajolik je bio mrachan i prepun nekih buba i zvjerki koje su shushtale po grmlju... Mozda su to bile zmije... U par navrata sam se opeko na koprivu i shvatio "ovo nije normalni pitomi maximirski krajolik". Shetao sam tako sve dublje i dublje u nepoznate krajeve i broj kukaca se povecavao, a moje nade za izlaskom su se smanjivale. Glavom mi je pocelo strujati tisuchu misli tipa "joj ne, koja bi to bila sramota da se zgubim u maximiru i umrem od gladi jer me niko nikad ne nadje u ovom nepoznatom gustishu usred nich... uuu, vidi folija od durexa... nicheg slicnog civilizaciji na tolkoj daljini da se ni tramvaj ne chuje... Ljudi nema nigdje, tu sam samo ja, pokoj zalutali jogger i neka baba koja pricha na mobitel..."

Uglavnom, svojim spretnim snalazenjem u prirodi, nasho sam glavni puteljak i tam sam malo zasjeo podjebavat neki lokalni mravinjak kko bi shto prije zaboravio zmijski pakao u kojem sam skoro netragom nestao