U jednoj shumi, daleko od civilizacije, zivilo je divlje goblinsko pleme lovaca. Prilikom ljudskog otkrivanja svijeta, Chaunteaini hodocasnici su naisli na to pleme i pokazali im znanja i mochi svoje dobre boginje. Ubrzo su neuki goblini pokopcali osnove pracenja kalendara, okopavanja zemlje i ljecenja bozjom miloscu.
Chaunteia vidje da je dobro.

U tom istom selu, rodio se novi shaman, jos jedan sin Rattlestickov. Prozvali su ga Gnyhluq shto ne znaci nista, ali zvuci vrlo goblinski. Od mladsti je Gnyhluq pratio rijeci Chaunteaine onako kako su bile izrecene. Drzao se pravila i shtovao Chaunteaiu i u najvecim trenucima kusnje. A kusnje je bilo mnogo jer je stvarnost tamo bila slaba i povremeno demonsko biche bi se prosetalo shumom u nadi da ce zavesti neku naivnu dushu da predje na stranu zla. Neki goblini su, uceni starim znanjima, tolerantno drzali demone daleko od sebe dok su drugi, iznervirani gubicima nekih clanova, poceli zagovarati nasilno protjerivanje demona iz svoje shume.

Ljudskih hodocasnika nije bilo vec godinama, a nitko nije znao u kojem smjeru zhive, no i da jesu, nebi stigli pitati ih za misljenje jer je poglavica, zaveden mrznjom, proglasio sezonu lova na demone. Na ljeto je bilo dobro. Goblini su unistavali sve neprirodne pojave iz svoje shume dok se je, sad vec visoki i snazni Gnyhluq uglavnom brinuo za ranjene. Odbijao je ici u napad i jedino doba kad se je borio, bilo je u vrijeme neuspjelih pokusaja demonskih kaznenih ekspedicija na goblinsko pleme.

Shto goblini nisu znali, bilo je da su ih demoni pustali da ovi postanu ratnicko pleme i da mrznja ovlada njima. Te godine, festival berbe je proshao tiho i bez nekadasnjeg zara. Kao da su svi cekali mlado vino i druge ljepote koje je tek jesen dovodila. Gnyhluq se osjetio usamljenim u svom radu. Osjetio je kako svi drugi shamani svoje blagoslove plodova daju bez puno truda, te s polovicnim uspjehom. Osjetio je kako ni seoski totemmi nisu zarili nekadasnjom snagom, cak ni na sveti dan. Moc Chaunteaie je slabila u svima njima.

Mjeseci su prolazili, a borbe su postale sve rjedje. Cinilo se da se pleme priblizavalo svom uspjehu. Bez obzira na to, njihov lov na hranu je postajao sve krvolocniji, a nakon vecih borbi s demonima, pocela bi i spontana zrtvovanja ulovljenih zivotinja. Treninzi su postali sve rigorozniji. Cak ni Gnyhluk nije bio postedjen, posebno shto je svojom visinom i natprosjecnom snagom po nekima bio kandidat za shampiona, no previse lijen da bi se borio i previse fanatican da bi nanosio zlo, cak i demonima. Osjecao se vrlo beskorisno jer ni ljecenje ranjenih ratnika vise nije bilo tako efikasno kao nekad. Radio je duze i teze rituale nego ikad, no samo je mali i nevazni dio mochi bio provodjen kroz njega na ranjena tjela ranjenih lovaca.

Te zime, sa zebnjom se ocekivao myrkulov sveti dan. No, kako se priblizavao, tako su duhovi ratnika ostajali visoki, a cak su i se neki shamani osjetili jacima nego ikada. Tada je pocelo...

...i vrlo brzo zavrsilo. Prilikom velike demonske invazije, mnogi se cak nisu ni trudili pruzati otpor, jos veci broj je osjetio moc korupcije i okrenuo se na one koji su jos uvjek osjecali osjecaj duznosti prema ovozemaljskom dobru. Svi koji su ostali dobri su poginuli ili bili protjerani. Gnyhluq je pobjegao iz te sve guzve i odlucio ne vracati se u to mjesto zauzeto zlom i mrznjom. Mozda i zato shto ga je nekoliko manjih demona hvatalo jos dugo vremena dok je bjezao.

Bjezao je danima, mozda i tjednima dok njegovim lovcima nije udosadilo naganjanje glupog goblina, te su okrenulio paznju necem zanimljivijem kao shto je korumpiranje malih glodavaca ili lezerno gledanje drveta kako vene.

Tu je pocelo Gnyhluqovo putovanje kroz nepoznate zemlje. Uglavnom se drzao nenaseljenih djelova iako je povremeno nailazio na neka plemena i istrazivacke skupine, nudeci im ljecenje i rjec bozju. Nazalost, velik broj njih su bili pogani ili malog, ruznog i primitivnog goblina nisu shacali ozbiljno, posebno shto njegove moci nisu bile nimalo efikasne. Iz tog razloga je Gnyhluq prebacio fokus svojih rijeci na razne druge nacine trgovine, od izrade drvenih ukrasa, do kih proricanja buducnosti, sve u ime dobrote Chaunteiene.

Putovao je i dalje, radeci sto je mogao u ime Chaunteie, ali vjera mu je pocela jenjavati. No jednog dana, naisao je na opljackana kola pred kojim su bili ranjeni muz na samrti i zena s uspavanim djetetom. Previo je muzeve rane i pruzio svoju cegrtaljku, no u tom trenutku se je dijete probudilo i pocelo panicno vristati cudnim i neprirodnim glasom od kojeg se je i tesko ranjeni konj ustao, te pobjegao u nepoznatom smjeru. Tada je Gnyhluq shvatio. Njegova cegrtaljka, koju je koristio jos od rane mladosti, bila je napunjena negativnom energijom jos od ljecenja ranjenih ratnika iz svoga plamena. Bez ijedne rijeci, otisao je malo dalje od ceste i unistio cegrtaljku iz koje je izashao mali imp, dobro mu se nasmijao i otisao raditi sadisticke prankove nad okolnim pticama.

Gnyhluq je jos ucinio shto je mogao sa ranjenikom i nastavio s putovanjem u nepoznato. Hodao je nepoznatim stranama svijeta, ponekad shvativsi da se vrti u krug. Tako je jedne noci naisao na malo seoce i iz jedne kuche cuo zensko ridanje. Usao je unutra nepozvan i ugledao onaj isti bracni par od nekad sa tek nesto starijim, no vrlo oboljelim djetetom. Izgubivsi sve svoje sumnje, Gnyhluq je zasukao rukave, uzeo jednu djecju zvecku i izveo ples ljecenja, toliko savrsen da je sam na sebe bio ponosan jos danima kasnije. Osjetio je ponovo tu silu na koju je skoro zaboravio. Dijete je postalo zdravije. Malo zdravije, no dovoljno da prezivi dok ne dodje pomoc koja je vec odavno kasnila. Gnyhluqove moci su se polako pocele vracati polako ali sigurno. Nije bio ni blizu mocan kao nekad, no nakon te nochi se je poceo osjecati kao da bi mogao i brda pomaknuti kad bi za to bilo razloga.

Godine su prolazile i Gnyhluq se napokon smjestio na malu chistinu blizu velikog grada. Vlastitim rukama i s malo robne razmjene, napravio je podnosljivo mjesto za zivot s malim vigvamom i prostorom za logorsku vatricu. Chak je posjetio i Chaunteain hram u gradu par puta, uglavnom zato da razmjeni neka osnovna znanja, te da upozori o invaziji demona na svoje pleme kojem, nazalost, nezna smjer ni nista drugo. Upozorili su ga svecenici da Chaunteia i njeni vjernici rjesavaju takve probleme bozjom pomoci, a ponekad cak i silom, te da ako su nasli njegovo pleme, vjerojatno je veci dio bio unisten i njegovi ostaci se trenutno bore na rubu opstanka.

Odustavsi od trazenja svojeg sela, Gnyhluq je u svom novom domu napravio prostor pogodan za posjetitelje, uzgoj bilja, ljecenje onih kojima je potrebna pomoc i mnoge druge stvari. Napokon se osokolio i napraviti novi holy symbol, no vrlo neuspjesno. Greska je ostavila takav bljesak, da su ljudi jos danima pricali o mozebitnom sumskom pozaru. Taj isti bljesak je osim dobrovoljne vatrogasne organizacije privukao jos jednu osobu koja je oduvjek imala blage afinitete prema bilocemu svjetlucavom

Prilikom jednog radjenja vecere, Gnyhluq je u isti dan uspio slomiti shtap za okretanje raznja, zapaliti svoj vigvam i potrositi svu svoju zalihu svete vode na gasenje istog, jer je vedro u kojem je nosio vodu s rijeke bilo probuseno, pa nije nikako drukce mogao ugasiti pozar. Nakon shto je napokon zagasio vatru, shvatio je da tisinu uporno prekida mali ali neuracunjljiv zvuk smijanja koji je dolazio iz smjera debla za cjepanje drva. Isprva je potrosio par dana na razgovore i povremene svadje sa smijucim deblom dok jednog dana nije shvatio da na vrhu istog sjedi jedna mala ali humanoidna aura. Bila je to Noittatroppa, odbjegli pixie iz dalekih zemalja. To je bio prvi put da je Gnyhluq uopce cuo za pixije, a kamoli dozivio da vidi ijednog. Napokon ju je pitao shto ona radi tako daleko od svojih zemalja i njena tuzna prica je tada pocela

U davna vremena, postojalo je pixie pleme u vilinskim shumama. Pixies su voljeli raditi prankove jedni drugima, a posebno posjetiteljima shume. Noittatroppino pleme je bilo najuspjesnije u takvnim stvarima. Organizirano su smisljali takve podlosti da su ih se i ostali pixiei skoro pa pribojavali. Jednostavno, nisu bili dorasli njihovim pokvarenim umovima. Zato su svi zajednicki odlucili otici u dalek svijet i traziti nekog ko bi im dorastao. Godinama, cak i stoljecima su ismijavali elfove, no cak ni carobni shiljatouhi veseljaci nisu mogli puno uciniti da nadmudre pleme najpodlijih pixiea iz cjele shume.

S vremenom su pixiei shvatili samo jedno: oni sa carobnim mocima se daju lako nadmudriti, no njihova osveta zna biti ipak malo preopasna za cjelu zajednicu. Jednog dana su izvidjaci chuli za daleke zemlje u kojima zive ne-magicni elfovi, takozvani hoo-mani. Bez puno razmisljanja (pixies nevole puno mislit), ubacili su se na prvi istrazivacki brod i otputovali u daleku zemlju napuchenu tim hoo-manima. Po putu su drzali low profile, iako su nekoliko puta morali pobjeci s broda zbog elfova koji su sumnjali na uljeze na brodu jer to je jedini nacin kako bi objasnili nagla raspadanja bacvi s rumom usred vecere, nestanke velike kolicine biljnih nektara, cijele serije izvidjaca koje bi zaspale u svojim kosharama i najcudnije, bjezanje shtakora s broda koji ocigledno ne tone.

Ipak, dolazak je dobro prosao i pleme se ubrzo skrasilo u nekoj manjoj baruniji na samom dvoru. Pixieima kao da se dugogodisnji san ispunio. Bili su okruzeni mnogim neukim naivcima, ko stvorenima za njihove prankove. Nakon par generacija, neki ljudi na dvoru su shvatili da bas nije normalno da tolki ljudi zavrsavaju u ludnici, da bas tolke vecere propadaju zbog kuharskih greshaka i da se bas tolke poplave desavaju bas u trenutku kad je barun na shekretu. Dvorski svecenici su poceli shvacati u cemu je problem, no bili suvrlo nemocni po tom pitanju. Izludjen svime, barunov savjetnik nudi barunu rjesenje. Postojala je grupa thieflinga koji su se specijalizirali za rad s nepoznatim poltergeistima. Dogovor s barunom bio je izveden u najvecoj tajnosti, daleko od ushiju dvorca i dvorskih posjetitelja. Jednog jutra, odmah nakon urlika pjetla, thieflinzi su upali u dvorac i magicno ojacani krenuli u lov na njima vrlo vrijedna vilinska krila. Lov je bio vrlo opasan i neposten, a pixiei su vidjeli da im nema druge nego bjezati da spase goli zhivot.

U cjeloj toj strci, Noittatroppa se odvojila od glavne skupine i pobjegla u nepoznatom smjeru. Jos je koji dan ostala u okolini dvorca, no demonstrativna spaljivanja pixiea i nestanak svih njenih prijatelja ju je potjerao shto dalje od te barunije. Neko vrijeme je putovala i ubrzo je njena tuga bila zamjenjena tipicnim veselim duhom pixiea. Smisao za humor joj je ubrzo ponovo proradio i veselo je putovala zemljom u potrazi za bichem dostojnim njenog nemilosrdnog smisla za humor. Nazalost, vidjevsi da takve osobe nema, zadovoljila se s dobrodusnim goblinom cija nespretnost ju je lako mogla nasmijati bez da bi se ona opce potrudila nesto podmetnuti

Dok je prica bila gotova, goblin je vec odavno spavao. Noittatroppa mu je dala pusu, njezno ga je pokrila dekom, stavila mu stapic izmedju dva nozna prsta i zapalila ga. Sad nije bilo vrijeme za spavanje, trebalo je napraviti novi holy symbol, posaditi novo bilje i naci pogodnog materjala za prosirenje zivotnog prostora u ugledno ljeciliste za ljude, a ponekad i zivotinje