Nocas je bio pun mjesec. Osjetio sam to. Nadamnom je predvladala zivcanost. Osjecao sam svaki detalj u zraku. Osjecao sam miris prasine ispod kreveta. Skoro pa sam osjecao kako mi neobrijana brada raste. A najvise sam osjecao tu bol. Tu neopisivu bol u zelucu koja me je tjerala da poludim. Vidio sam da nista od spavanja, mjesec je bio jak, a bol zbog njega je bila jaca. Ustao sam polako, pokusavajuci se odrzati na svoje dvije noge, no cak ni to nije bilo lako. Pocela je moja preobrazba iz covjeka u zvjer. Pitao sam se hocu li izdrzati tu muku. Prokleti puni mjesec. Tiho sam izisao iz sobe i pokusavao obuzdati zelju da skacem do stropa i vristim kao cudovishte. Na prstima sam skakutao pored druge sobe i uspavanih ljudskih tjela u njoj. Tada sam dosao do zatvorenih vratiju. Kroz kljucanicu sam vidio svjetlo. Netko je bio budan. Tiho sam zarezao i grebao po vratima, pridrzavajuci se jednom rukom za zid. "Cekaj malo, da se obucem!", rekao je glas i ja sam mudro cekao kako nebi podigao preveliku buku. No bol je bila jaca. Vise nisam bio covjek u pravom smislu rjeci. Zadnji tracak moje humanosti je polako odumirao dok sam rezao kao pas, sve glasnije i glasnije, prepun mrznje i neposluha. U jednom trenutku sam zarezao potpuno neljudskim glasom, te duboko i glasno udahnuo zrak, spreman da izvedem mochan neprirodni urlik koji bi zaplasio sve susjede oko mene. No u tom trenutku je sestra izasla van rekavsi "evo, jebote, cemu tolka zurba?". Utrcao sam unutra, svukao doljni dio pidjame i olaksao se uz jedno tiho ali ugodno "aaahhh". No sada se trebalo vratiti i zaspati... Prokleti puni mjesec