|
|
Boja kože - prednost ili hendikep?
14.01.2008., ponedjeljak
Jesu li Amerikanci u stanju izabrati crnca za predsjednika?
Da vam pravo kažem, nemam pojma. Kad bih rekao da mi se čini da jesu, netko bi mi ponovno preporučio da 'čitam Chomskog'.
Ankete pokazuju da su spremni. U Iowi gdje živi 95 posto bijelaca, crnac je pobijedio na stranačkim izborima Demokratske stranke.
No, kada su u pitanju istraživanja javnog mnijenja, ljudi često jedno kažu, čak i vjeruju u to što kažu, a na koncu, nešto sasvim drugo urade. Konzistentnost je kod ljudi često, da se pjesnički izrazim, 'sanak pusti'.
I eto problema za anketare u izbornoj kampanji za američkog predsjednika! Još je lako ustanoviti što glasači misle kada se za Bijelu kuću natječu samo muškarci, bijelci – kao što je ove godine slučaj kod republikanaca. No, kako ustanoviti pravo raspoloženje građana kada su u utrci glavni suparnici jedna žena i jedan Amerikanac afričkog podrijetla?
Istraživanja javnog mnijenja provedena prošli tjedan neposredno pred stranačke izbore u New Hampshireu pokazivala su da će uvjerljivo, s dvoznamenkastom prednošću, pobijediti Barack Obama. Na kraju je pobijedila Hillary Clinton.
Činjenica da se ankete tako 'jednoglasno' omanule podsjetila me na jedno od ranijih istraživanja američke socijalne psihologije. Tridesetih godina prošlog stoljeća istraživač je desecima motela uz Route 66. poslao dopis s pitanjem: 'jeste li spremni izdati sobu bračnom paru azijskog podrijetla'. Bilo je to vrijeme raširene rasne i etničke diskriminacije koja je u mnogim saveznim državama bila i legalizirana, a u nekima tolerirana. Iako su vlasnici motela mogli odgovoriti onako kako osjećaju i kako namjeravaju postupiti, većina ih je pismenim putem odgovorila u stilu 'nema problema, samo dođite, možete kod nas odsjesti.' Međutim, kada se bračni par kineskog podrijetla pojavio na recepcijama kontaktiranih motela, pokazalo se da u većini ipak nisu dobrodošli – čak i u onima čiji su vlasnici pismenim putem iskazali spremnost da im iznajme sobu.
Istraživanje je pokazalo ne samo da 'ljudi jedno govore i misle, a drugo rade', već i to da su neskloni javno iskazati vlastite predrasude, čak i onda kada su one bile dio prihvaćenih društvenih normi, nekad čak i legalizirane. Vlasnici motela – barem većina njih – smatrala je da je društveno neprihvatljivo, pogotovo ne pismenim putem, iskazati diskriminaciju prema ljudima druge rase. No, kada su trebali konačno donijeti odluku o tome treba li izdati sobu ili ne, djelovali su u skladu sa svojim predrasudama.
Na američkoj izbornoj sceni, ovakav se fenomen naziva 'Bradley Effect', po gradonačelnik Los Angelesa Tomu Bradleyu koji se 1982. godine natjecao za guvernera Kalifornije. Tom Bradley, demokrat i crnac, održavao je prema anketama uvjerljivu i stalnu prednost pred svojim suparnikom, republikancem Georgeom Deukmejianom, koji je bio bijelac. Na kraju, Bradley je izgubio. Slično se dogodilo i prije dvadesetak godina u New York Cityju i saveznoj državi Virginija – ankete su pokazivale da će kandidati afričkog podrijetla premoćno poraziti svoje suparnike europskog podrijetla. David Dinkins, gradonačelnik New York Cityja, i Doug Wilder, prvi crnac koji je bio guverner Virginije, su doduše pobijedili, ali jedva jedvice. 1990. u Sjevernoj Karolini za senatora se natjecao Harvey Gantt, demokrat afričkog podrijetla, za kojeg su ankete također pokazivale da će uvjerljivo poraziti Jesse Helmsa, konzervativnog republikanca – koji je na kraju, ipak, bez obzira na ankete, uvjerljivo pobijedio.
Znači, na upit anketara Amerikanci (ili je možda bolje reći 'neki Amerikanci'), skloni su odgovoriti onako kako možda smatraju da se očekuje, onako kako je društveno prihvatljivo - žele pokazati da su tolerantni, da imaju široke nazore, da ne robuju predrasudama. Kada se nađu sami u glasačkoj kabini, odlučuju se međutim za drugog kandidata, koji im se možda čini 'sigurnijom opcijom'.
Je li u slučaju prošlotjednog poraza Baracka Obame u New Hampshireu na djelu bio 'Bradley Effect' teško je razaznati, jer je u igri i dodatna dinamika. Barack Obama se, naime, ne natječe protiv klasičnog američkog političara - muškarca, bijelca - već protiv žene koja, prvi put u američkoj povijesti, ima ozbiljne šanse da zaista i postane predsjednica. Možda su ankete podcijenile snagu ženske podrške Hillary Clinton? A precijenile podršku neovisnih glasača Baracku Obami?
Da je kojim slučajem izborna baza Demokratske stranke 'rasistička' odnosno 'muško šovinistička' – u što su, čini se, uvjereni mnogi komentatori na hrvatskim web portalima, kao i novinari koji uz ime i prezime te fotografiju Baracka Obame moraju dodati pridjev 'tamnoputi' – u Iowi i New Hampshireu pobijedio bi John Edwards, bivši senator iz Južne Karoline, koji je najviše nalik 'tradicionalnom predsjedniku države'. No, Edwards je bio drugi u Iowi, tek treći u New Hampshireu, a na nacionalnom planu nema neke velike šanse. (Izborni program Johna Edwardsa je 'najljeviji' i 'najsrditiji' – možda je to uzrok njegovih slabih rezultata?)
Mislim da mogući poraz Baracka Obame u srazu s Hillary Clinton neće biti posljedica navodnog 'američkog rasizma', već činjenice da postoji bolji, iskusniji kandidat, te da Obamu glasači smatraju jednostavno neiskusnim. No, to je moje mišljenje. Moji poznanici crnci mahom tvrde da je iluzorno očekivati pobjedu senatora iz Illinoisa, čiji je otac iz Kenije. Pogotovo je to – prema njima – iluzorno očekivati na Jugu, gdje se – da bi se osigurala zastupljenost crnaca u lokalnim zakonodavnim tijelima – u pravilu i danas moraju 'krojiti' izborni okruzi, kako bi njihove arbitrarno iscrtane granice obuhvatile što više glasača afričkog podrijetla.
S druge strane, Anne Applebaum, kolumnistica Washington Posta, smatra da je boja kože Baracku Obami 'prednost, a ne hendikep'. Glas za Baracka Obamu je – prema njoj - glas za 'promjene', ali isto tako protest protiv svojevrsnog 'nasljednog prava u politici', koje više nalikuje nekom feudalnom društvu a nikako ne Americi, jednoj od prvih demokratskih republika na svijetu. Naime, u slučaju da Hillary Clinton postane predsjednica države, obitelji Bush i Clinton će se na vrhu američke izvršne vlasti izmjenjivati punih 28 godina – od 1980., kada je George H.W. Bush, otac aktualnog predsjednika, postao dopredsjednik države, u administraciji Ronalda Reagana.
'Nesreća Hillary Clinton je u tome' – piše Anne Applebaum – 'što ona želi postati predsjednica u trenutku kada Amerikancima postaju jasne sve slabosti političkih dinastija i oligarhija. U Bijeloj kući već sedam godina sjedi najnetalentiraniji izdanak jedne od najprominentnijih političkih dinastija ove zemlje. U tom smislu, Hillary Clinton ima više zajedničkog s Georgeom W. Bushom nego sa svojim suprugom. Naime, Bill Clinton se Amerikancima predstavio kao čovjek iz gradića Hope, Arkansas, dok se Hillary glasačima danas predstavlja kao bivša stanovnica palače na Aveniji Pennsylvania u Washingtonu.'
Boja kože Baracka Obame je zbog toga zapravo prednost, ona je snažan simbol 'drugačijeg' – smatra kolumnistica Washington Posta.
'Ne trebate ga čak niti slušati što govori, a da vam je jasno da nije rodbinski povezan niti s jednim predsjednikom. Dovoljno je vidjeti njegovu fotografiju.'
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.