Sjećate se kada sam pitala kako pronaći savršenije od savršenoga? Sada imam odgovor - samo treba otvoriti oči. Treba znati otvoriti oči, gledati, usuditi se... Uživati prisutnost drugih ljudi i vidjeti njihovu posebnost i ljepotu.
Tako sam se ja zaljubila, in a hopeless place, kako bi Rihanna to otpjevala, u najljepše oči i najljepši osmijeh... Najljepše usne koje mi pričaju kao nitko drugi i koje me ljube onako kako nikad nisam mislila da će me itko ljubiti.
Njegova kosa mi je postala najdraža, njegove ruke najljepše, njegova pojava najveća sreća. Svjesni smo da smo oboje u filmu koji nitko drugi nažalost ne gleda jer on ima jednu manu, ali samo jednu... Nije samo moj. I ne znam hoće li ikada biti.
Kako vjerovati nekome koga si tek upoznao? Je li vrijedno rizika sve? Nismo sigurni... A tako smo sretni kad smo zajedno! Nikada nisam bila tako sretna. Koja klišej rečenica! Ali istina, drukčije je nego ikad prije s ikim drugim.
Ja sam trenutno onaj lik iz filma na kojeg sama redovno vičem da nije normalan i da se treba maknuti od zlog, pokvarenog muškaraca. I nikad mi nije bilo jasno zašto se ne maknu, glupače, ali sada mi je jasno... Pogotovo ako je glumac dobar kao ovaj moj... I ako im šapuće na uho istine ili laži koje sam ja slušala prije par jutara... Uh... Što ja to govorim? Ovo nisam ja... Vjerojatno lomim srce nekome ovim, možda će netko upravo zbog ovoga plakati za par dana jer je izgubio svoju ljubav, a ja trebam biti sretna s tom istom osobom?! U što se to pretvorimo kada smo zaljubljeni? Je li vrijedno biti toliko sebičan? Ili se trebamo gaditi sami sebi? Ne znam odgovore na ova pitanja, ali znam da ću ih znati kada ga vidim, slobodnog. Kada postane moj. Ako postane moj...