Jako je pogubna kombinacija za okolinu i samu protagonisticu radnje kad je u pms-u, slomljenog srca, u minusu na karticama i ironično uči političku ekonomiju. I stalno se spominje nekakvo glupo ekonomiziranje, inovacije, privređivanje, trgovanje, prihodi, rashodi, glupe funkcije i podjele rada... I sve bi to bilo super kad bih ja sama mogla sudjelovati u tome. Odavno želim otvoriti svoj fensi pub koji bi bio okupljalište gayeva, transića, čudaka zaostalih u nekim davnim, divnim godinama i svih onih koji imaju ukusa i dobro oko. Isto tako, NE ŽELIM ekonomizirati, čuvati novac jer je recesija ako mi je već priređeno da sam u gradu u kojem ne želim biti, bez većine najboljih prijatelja i bez dečka kojeg tako glupo volim! A svi pričaju o stezanju remena. Ne, ja ga neću stegnuti jer mi više nije ni potreban; toliko sam se udebljala da mi je potrebna cjelokupna nova garderoba, ali odakle ako ekonomiziram?! Radim po sistemu oportunitetnog troška. Ma moš' mislit! Da, ja sam jedna od onih rastrošnih glupačica bez osjećaja za one koji nemaju. Barem dok se to ne događa nekom mojem bliskom prijatelju ili poznaniku.

I tako, slušam taj glupi dnevnik iz dana u dan i slušam o uriniranjima glupih vojnika po talibanima, slušam o dizanju glupog poreza na sve i svašta, na ovu glupu recesiju, onu glupu recesiju, o glupoj Europskoj uniji, o glupom ginjenju pri razminiravanju, o braniteljima, prosvjedima, zatvaranju svakog mogućeg poduzeća koji postoji u ovoj prodanoj, glupoj državi... I onda čujem Louisa Armstronga kako pjeva ''What a wonderful world''. Ma gdje čovječe, gdje?!?! Ma samo da znam, odlutala bih mislima tamo, jer mi čak ni u vlastitoj mašti nije lijepo. Pa kako će i biti kada imam 19, a ponašam se kao da sam godište svoje bake! Da, bole me križa, nemam nikakav socijalni život, uzimam enormne količine tableta (samo eto, moje nisu za rad srca, nego za koncentraciju), spavam tako da se budim svako malo (ako uopće dođem do toga da imam pravo spavati...) ... I onda kažu da je studiranje najljepše razdoblje života. Pa ja se od početka ove godine ne sjećam nijednog lijepog i pozitivnog događaja koji me baš onako, ispunio! Ali meni je još super, kad razmišljam. Pa što je tek onda onima kojima je ekšli loše? Pa kako oni žive...?

Mislim da je Hrvatskoj potrebna dikatura. Ili barem poštena revolucija. Ono, čist' da svatko iznese svoje mišljenje, da se procjeni čije je najefikasnije, i da se napokon uvede reda, jer ovo što mi sada ''živimo'' nije život, nego preživljavanje. Kao u nekakvom plemenu gdje samo čekaš kad će te netko zaskočiti s leđa i ubiti jer je gladan. Sami sebe potkopavamo kojekakvim planovima za bolje sutra, a zapravo su svi planovi, vidljivo s drugog kontinenta, autodestruktivni. Najbolje da smo ponovno u nekakvoj Habsburškoj Monarhiji ili Jugoslaviji gdje nas nitko ne poštuje, ali barem smo svjesni da nas nitko ne poštuje i da smo sluge svima, osim samima sebi. I umjesto da smo se krpali s Austrijancima, budale se krpale za Slovence i Mađare. I onda pri ovim pregovorima o Uniji raspravljaju o nacionalnom identitetu. Ma kojem?! Jezik, pun germanizama, srbizama, turcizama, anglizama. Turizam, praktički cijeli u rukama stranaca. Mislim, tko još normalan prodaje svoje otoke?!
Ovaj post nema nekog vidljivog zaključka, tj. ja ga ne vidim, kao i uvijek. Osim što vidim da na kojugod se stranu okrenula, nešto ne valja. Svi smo ogorčeni, svi smo ludi i svima nam je pun nos samih sebe. What a wonderful world!