Što kada jedna poruka prouzroči čitav niz teatralno pretjeranih emocija? Ta, osoba koja ti je na zadnjem mjestu po simpatičnosti na tvojoj listi ovog grada u kojemu si trenutno, kada nesvjesno zgriješi, a ti prekipiš! A nije prvi put da se to dogodilo, ali prvi put je po tome koliko je mene osobno zaboljelo, osim što me naživciralo. Svetogrđe je nazvati nekoga onako kako me ona zvala... Jer ona i još dvije od njih tri su me jedino smjele tako zvati. Sada me smije samo jedna, jer druga previše podsjeća na treću. Općenito, kada si lažni prijatelj nekome, i kada je tebi taj isti zapravo neprijatelj (dobro, možda sam ipak umislila zbog silnog dramatski posloženog životnog stila i prebujne mašte), a ti si njemu zapravo državni neprijatelj broj jedan kojeg se treba čuvati iz svakog kutka i koji postoji i koji je izmišljen, jer kao što rekoh, imam prebujnu maštu i spremna sam napasti iz kojegod stožera si zamislila, i kada taj tvoj neprijatelj, odnosno lažni prijatelj postane pretjerano sladak i ubode te u slabu točku, e onda bolje da ga nema. Ili je možda ipak pametnije povući se u svoju puževu kućicu jer je tako pametnije i jer tako nećeš otkriti svoju otvorenu antipatiju prema toj osobi? Da, tako je pametnije... I umjesto da se suočim sama sa sobom, i s neprijateljem, gušim samu sebe u sluzavoj kućici i ne dam si prostora za preboljenje, koje je zapravo ono što me još više naživciralo od same poruke od te glupe, nedorečene osobe... A toliko je novih ljudi vani, toliko simpatičnih osoba! Ali ne, ona je bila moj number one otkad smo se upoznale. I eto, vraćam joj se, napokon priznajem. Ona bi uspjela prepoznati moje raspoloženje preko ekrana, a kamoli uživo! I najbitnije, uvijek je bila na mojoj strani. Za razliku od mene. Ja sam uvijek bila ta koja je njoj otvoreno govorila da stvari koje radi nisu dobre, a ona je malo kad poslušala, iako je često sama tražila moje savjete. Zapravo, bila je više tip osobe koja je htjela čuti objektivnu stranu priče, ali ne i objektivno postupiti. Jer uzor su joj bile patnje mladog Werthera, ona se sama htjela objesiti, jer srce je prekrvavo, a tako lako može postati još krvavije... I onda se najednom ohladila, pretvorila u mozak. Više nije imala srca, praktički, dok ga ja nisam nekako jedva uspjela izvući na površinu. I tada je opet postala osoba, zapravo. I zvala me tim nadimkom oduvijek, i ja sam nju. I ona je zapravo jedina kojoj je taj nadimak pristajao. Ona bi jedina sada znala što napraviti u ovoj situaciji u kojoj sam. Ona bi jedina uopće primjetila da sam u toj situaciji...
... , a onda je samo jednog dana zajebala. Obje smo bile daleko pretvrdoglave da se pomirimo. I onda je nestala, i sada je prekasno... A zapravo mi tako jebeno fali.