ponedjeljak, 10.12.2007.

Pretprazničko raspoloženje

Preplašeno sam iskočila iz kreveta. Glupa melodija na mobitelu zbog koje ću jednog dana doživjet srčani infarkt! Dobro, jutro je, Gledam koliko je sati i koji je datum. Bliži se završetak prvog polugodišta. Križam još jedan dan na kalendaru, kao da sam u vojsci i vračam se doma za koji dan. Uzimam torbu i lagano krećem prema autobusnoj stanici. Hodam polako, uživam u svakom trenutku. Još nije pao snijeg, ulice su čiste i suhe. Kroz kosu mi prolazi vjetar. Jugo. Fuck, nisam uzela kišobran. Nema veze, obožavam kišu! Na ulici nema nikoga, možda pokoji pješak koji gleda u pod i brzim korakom kreće prema svom cilju. Ja bih najrađe vrištala, pjevala, skakala i plesala. Polagano se bliže blagdani. U trbuhu mi plešu leptirići dog gledam okićen grad.
Na uličnim svjetiljkama sviraju svjetlucavi anđeli. Postavljen je i veliki bor, i iako jiš nije okićen predivan je. Izlozi dućana su također okićeni...
Dolazi mi bus, i ulazim u njega. Čini mi se da nitko osim mene nije oduševljen. Svi se čine toliko zaposleni da ni ne primjećuju kako vrijeme leti oko njih. Odrasli se ne vesele prvom snijegu, kićenju bora, postavljanju božićnih ukrasa, i planiranja o novoj godini. Osjećam se kao dijete.Mali princ bi rekao:"Odrasli ne razumiju djecu." I ja se slažem s njim. Moja sreća je svakim korakom sve veća. Ona ulazi u bus a ja je čvrsto zagrlim i ne puštam je. "Volim te,", šapnem joj.
| 20:01 | Komentari (11) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.