Dobro jutro, ili dobar dan.
Nekoc je ovo bilo izuzetno zabavno.
Trivijalno, trivijalno i opet, trivijalno.
Stvarno, sve je svedeno na puku sprdnju. Zato volim Seinfelda. On to otvoreno priznaje.
Mislim, ne Seinfeld. Lary David. Maštovito se ruga likovima koji si nemaštovito izmišljaju živote. Povlacim izjavu da likove stvaraju samo loši pisci. Likovi su ponekad jako dobra stvar. Nekad se misli mogu izraziti jasnije i čišće kroz likove nego kroz ... a da, alternative ionako nema, ne u tom smislu.
I književnost je postala nekako beznacajna. Mislim da je to zbog pojave žanrova. Jeste li ikada citali dobrog pisca koji piše u okviru nekog žanra?
No dobro, vjerojatno jeste. Ali dobar krimic je dobar krimic, i ništa više. Proizvod koji ljudima pruža ono što su željeli kupiti. Zabavu ili razbibrigu.
I nije bitno što se cijeli jedan pogled na svijet temelji na trošenju i proždiranju ( konzumiranju) života, ali je bitno što taj pogleda istiskuje ostale. Tko zna do kuda, do kad?
Kad ce i zadnji covjek zaboraviti što je zvuk i odakle dolazi glazba?
Evo me! Uspjela sam izkamčiti taj jedan komentar od vas i sad sam tu u punom sjaju svoje sebičnosti. Ha ha. Ne će moj post ostat bez komentara ...
No, o čemu smo ono prošli put? A da, djeco, nemojte se previše brinuti oko komentara oni ionako nisu važni. ^^
I ja mogu imati sreće i naletjeti na prave ( čitaj zanimljive) ljude. Čak sam pozvana na pravi pravcati plesnjak. U ovo doba. Yeeei.
Još sam svježe okrznuta od provođenja subotnje večeri stojeći na parkiralištu kraj savskog nasipa slušajući " Ja sam zmija a ti si žaba žaba ... ".
Kontekst stvarno nije važan, ali je jako lako shvatiti zašto sam izgubila bilo kakvu nadu.
Ali ipak postoje. Postoje ljudi koji se okupe ne da bi se nalokali. Nego da bi plesali. Tko zna ...
Ipak, moram priznati da sam razočarana pomalo. Možda stvarno više ne postoji umjetnost. Ne postoji ništa što bismo mogli slikati. Ništa novo.
Istina je da ja baš i ne znam čitati. Pročitala sam Kockara - Dostojevski i pomislila, " kako zgodan romančić". Onda sam pročitala pogovor i skužila kolko sam toga zapravo propustila iščitati iz teksta. Doduše, dio toga je vezan uz autorovu biografiju, ali idalje. Čitanje nije nimalo jednostavan zadatak.
Ali od suvremene književnosti. Koja me se ono zadnja knjiga dojmila? Mislim da je bila Čokolada, iskreno ali to nije važno. Kad svoja iskustva čitanja suvremenih autora usporedim s recimo ( skoro jednako suvremenom, ali nema veze) Fukuyaminom analizom Kanta Hegela i Nietzschea - doživljaj je neusporediv. A Fukuyama uopce nije pisac, a nije i koješta drugo.
Moram priznati da ima nešto u tom kraju Povijesti. Povezivanje našeg doba s prošlošću jednim smislenim procesom Povijesti- stavlja zanimljivu perspektivu na mnoge stvari i daje moguce odgovore na mnoga osobna pitanja na koja sam trazila dogovore. Jer kraj je naša sadašnjost. Atomizacija društva. Dobro ili loše? Nema više obitelji da nas sputava i govori nam što da radimo. Ali nema ni nikoga drugoga. Društvo stranaca. A mi smo još dobri.
To rade i mnogi pisci, ali oni se zadržavaju na pojedinačnim primjerima, pričama dvoje ili troje glavnih likova za koje svatko može reći: "tako im i treba kad su napravili tako glupe pogreške." Stvari se uvijek teško dižu na više razine opčenitosti. Što je naporan proces. Ali mislim da je važan.
I ljuti me kad ga nema. Jer ja dajem sve od sebe kako bi sebe i svijet promjenila na svoj način. I ljuti me kad drugi ne rade isto. Što je prilično glupo.
Ali da bih odustala od toga moram se pomiriti s time da su tuđe vrijednosti jednako vrijedne kao i moje. Dakle, recimo da moram priznati da su svi ljudi jednako vrijedni.
Ali idalje, kad mi dođe netko i cijeli dan priča o tome kako mu se dogodila straaaaaaaaaaaašna nesreća jer mu je pukla peta na cipeli ... geez. Kako suosjećati s takvim bićem?
Je li krivo tražiti više za sebe, ako vjeruješ da možeš više? Makar time rušio temeljne moralne vrijednosti našeg društva? Može li netko biti više u očima Božjim? Nismo stvoreni jednaki. Možda svi niti nemamo onog moralnog izbora koji je temelj naše slobode. Prilično je napuhano tako govoriti, pogotovo od nekoga tko je iskusio tako malo u životu. Ali moram, jer razmatranje nikada nije postpuno ako se ne ispitaju sve mogučnosti.
"Apokalipsa mi se čini kao zgodna mogučnost. Čisto onako, radi teoretskog razmatranja.
Kaos je jako lijepa okolina za testiranje ljudskog karaktera. Šteta što su pokusi na ljudima nemoralni. " Bilo je to jučer. Današnji dan je bio jako dug. I još je.
Napisati 4500 grafema. Zapravo i nije tako mnogo. Stvarno nije.
Priznajem, gledala sam Zvijezde pjevaju.
Natali mi je postala čak i nekako simpa.
Pa sam poslušala koju njenu pjesmu.
I dobila žarku želju slušati Matchbox Twenty.
I sad pišem seminar iz menađmenta mahnito lupkajući noktima po stolu.
Nakon ovakvog dana stvarno znam da mogu to.
To i dosta više.
Koliko više?
Čujemo se jednoga dana ;)