Ne volim kad ljudi imaju tamna slova na tamnoj pozadini.
Jer ono, ne vidim što piše, očito.
A i jer kad vidim ugasli blog, tek nekadašnju sliku i crnilo ekrana,
nadam se da je tekst tu negdje, sakriven.
A nije. Pa mi bude žao, jer me očarala, a nije ostavila niti arhivu,
za sjećanje, za slučajne putnike namjernike.
Danas, ako želiš pažnju ljudi, moraš biti klaun. Kao onaj mladi kemičar.
"Ljubav je kemija, seks fizika, budući da sam ja kemičar ne znam puno o seksu,
al mogu vam reći ponešto o ljubavi" ili sl.
U prvoj rečenici morao spomenuti seks, inače bi svi zaspali dok bi ga slušali.
I dalje toplo preporučam odslušavanje govora iz prošlog posta, makar ću vam ovaj put reći o čem se radi.
Kada na vijestima vidite prilog o skupini znanstvenika koji su došli do najnovijeg otkrića- krvavi sukobi, rat i mržnja su čovjeku urođeni, jer našli su gen odgovoran za njih, ljudi će im povjerovati bez pitanja, uz pokoju diskusiju u početku, a kad to stave u udžbenik za srednje škole, činjenica je gotova stvar- laž postaje istina.
A kad netko na televiziji kaže da je svijet pun zla te trebamo naći sebe- naći sreću u sebi i radost u svemu što radimo- što je izvor dobra te da se samo tako može popraviti svijet, svi mu se smiju. To je priča tog čovjeka. Rekao je "Svi smo mi djeca božja, svi smo isti, nitko nema pravo nauditi drugome" ,i javno su ga ismijavali dvadeset godina.
Dok se nije dogodio 11. rujna. Onda su pregrizli jezike.
Koliko ljudi znate koji doista žele umrijeti u ratu?
Zašto onda? Zbog straha. Ja sam do 15. godine mislila da Srbi žive u močvarama i jedu malu djecu. Kako to da svaki narod misli da je baš on najbolji? Ma dajte.
To su sve gluposti. Draže mi je da svi zajedno saznamo istinu,
prije nego nas pobiju ko kuniće. Tko?
Sami sebe. Zar je život tako odvratan?
Biti ću izuzetno kratka. Ne zato jer vam zamjeram nešto, već jer me čeka vruća pegla.
David Icke - Why do we read newspapers?
Jednostavno pogledajte.