Umor. Umor od svega sto se dogadja, svega sto postoji.
Ima li nesto sto se moze nazvati rjesenjem ili postoje samo varke i nemogucnosti izlaza?
Bol u srcu i dalje stoji nepromijenjena.
Sto radim - ne znam.
Ne zelim znati, bojim se znati.
Lagano je govoriti ne znam, lagano je bjezati..
Zasto uvijek povrijedim one koje najvise volim?
Kako covjek moze osjecati ovo sto osjecam ja...
Osjecam se cudno i prestrasno..
Ne vjerujem, kako..
Ma ne.. sve je ovo san… Prokleti san…
Protekli dani, najgori u mom zivotu.. Sta da radim, ne znam, ne znam, ne…
K vragu i sve sto postoji!
Cujete li patnju, osjetite li tugu, vidite li bol?
Toliko svega, toliko toga. Previse je ovo..
Prenaporno za mene, zasto bas ja moram biti jaka?? Zasto ja!?
Zasto sam stvorena? Zar da nanosim bol…
Suze, krvave suze iz ociju mi idu..
Zasto me ne ostavite na miru da mogu uzivati u polaganom umiranju?
…
Boli me sto ne shvacas..
Nitko ne zna, nitko nece ni znati kako mi je.
Da je bar netko prozivio ovo da mi moze reci sto dalje..
Jer ja ovako umirem, bojim se svega, kako da izadjem iz ovakve situacije?
Bol, patnja, bol i opet bol. Prokleta bila!
Ne zelim izgubiti nikoga, ne zelim unistavati one koje volim..
Ja sam uzas! Prokletstvo svijeta. Jos ne vidim svrhu zasto sam rodjena…
Mrzi li itko sebe toliko koliko ja mrzim sebe..
Treba me se bojati. Unistim sve što dotaknem...
…
Smrti tezim. Zelim umrijeti.. Ne zelim vise zivjeti. K vragu i sve…
Zasto sam stvorena? Pusti me da umrem u nadi svojih snova.
Tuneli i labirinti zivota preteski su za mene..
Teret koji nosim, nitko ne shvaca.
Smrt je cilj. Zelim što prije doci do nje!
|