"Vrgoračka vlast nema pojma da "leže" na rudnom bogatstvu"

ane.

Izvor SLOBODNA DALMACIJA, 20.11.2011.

Vrgorac pod sobom čuva pravo blago, oko 2,450 milijuna kubičnih metara gline, idealne za proizvodnju pune i rupičaste opeke, šupljih blokova, crijepa i kanalice, sirovine dovoljne za višedesetljetnu proizvodnju.

Unatoč velikoj mogućnosti za razvoj gospodarstva, o čemu svjedoče i dva posjeta zainteresiranih investitora još krajem prošlog stoljeća, rudni eldorado i nadalje miruje.

Tome je pridonijela, naravno uz dosadašnje gradske oce, i aktualna gradska postava s gradonačelnikom Borislavom Matkovićem na čelu, koji o vrijednom nalazištu u svojem susjedstvu doslovce pojma nema.

Prvom čovjeku Vrgorca, koji nam je u kratkom telefonskom razgovoru pokazao priličnu količinu neljubaznosti, trebali su se dogoditi novinari kako bi ga upoznali s blagom iz njegova kraja.

“Nevjerni Toma” nije vjerovao u postojanje vrijednog resursa ni kad smo mu spomenuli zagrebačku znanstvenu ekspertizu, izrađenu prije više od 50 godina. Nije pomogao ni spomen na elaborat sugrađanina mu Milana Miše Rakića, dipl. ing. geologije.

Vrijedni je geolog u svoj rad upleo brojne dokaze o vrgoračkom resursu, a uz to je dao i jasne vizije razvoja. Taj elaborat već 18 godina leži zaboravljen u ladicama nekadašnje općine, danas Grada Vrgorca.

 Ma koja glina, koji elaborat, koja studija. Nitko mi se u vezi s tim nije obraćao. Nemam pojma, na sastanku sam, a i nemam vremena. Ma što ja imam davati mišljenje, ne znam ništa o tome – rekao je nervozni gradonačelnik, o čijem gradu i njegovim bogatstvima očito bolje znaju splitski novinari nego on sam.

Pa ga poučimo: 50-ih godina prošlog stoljeća znanstvenici sa zagrebačkog Zavoda za geološka istraživanja u traženju nove ciglane istražili su devet kilometara dugo Rastočko polje i pritom na predjelu Vršci dokazali postojanja rezervi opekarske gline na površini od oko 41 hektara.

Industrijska probna proizvodnja bila je bingo, donijela je potvrdu da Vrgorac leži na blagu iz kojega se godišnje može proizvesti više od desetak milijuna opeka i crjepova.

I kako to kod nas obično biva, cijela bi priča pala u zaborav da nije bilo geološkog stručnjaka Milana Miše Rakića, koji je 90-ih izradio elaborat. Pokazao ga je tadašnjim općinskim čelnicima, predao im ga, na kraju balade doživjevši da njegov siže dočeka istu sudbinu kao i nalazište.

Stvaranje jezerske plaže
 Sintezirao sam sve što je bilo vezano uz postojanje mineralnog blaga ovoga kraja i njegove potencijalne eksploatacije u tvornici u gospodarskoj zoni na Majića pravcu. Prema znanstvenim istraživanjima zagrebačkih stručnjaka, površina eksploatacijskog dijela svela bi se na oko 15 hektara površine. No, nije u pitanju samo glina, ja sam išao korak dalje i predložio stvaranje akumulacijskog jezera koje bi nakon eksploatacije nastalo u glinenom iskopu. Dubina bi mu bila do osam metara, a primilo bi oko milijun kubika vode. Jezero bi riješilo problem devastacije okoliša, eliminiralo bi jesenska i zimska plavljenja polja te ljetne suše – nudi zanimljivu ideju inženjer Rakić.

Izgradnjom kanala postigla bi se mogućnost navodnjavanja sada praktički posve nerealiziranog velikog neobrađenog zemljišta idealnog za razvoj poljoprivrede.

Razina jezera, drži Rakić, stalno bi se održavala vodom iz rijeke Matice. S uređenošću, cijeli bi projekt našao prostora i za stvaranje jezerske plaže te pratećih turističkih sadržaja.

 Velika količina gline i zemljišta samo stoji, a na dohvatu imamo silne mogućnosti za razvoj. Uz malo interesa i dobrog investitora, Vrgorcu se nude velike šanse za napredak – kaže Rakić.

PIŠE TANJA ŠIMUNDIĆ BENDIĆ
SNIMIO JOŠKO ŠUPIĆ / CROPIX

Vlast i birokracija ‘ugušili’ talijanske i njemačke investicije
Prvi investitorski pokušaj vezan je uz skupinu talijanskih poduzetnika koji su rastočku glinu namjeravali obrađivati u jednoj hercegovačkoj tvornici. Lokalna vlast nije podržala takvu opciju. Drugi naum skupine njemačkih poslovnih ljudi spriječila je birokracija, standarni hrvatski problem s neriješnim imovinsko-pravnim odnosima. S takvim se beskonačnim trakavicama investitori nisu željeli nositi i brzo su odustali od nakane.