Mladi na prometnim bojišnicama

Prava pošast modernog doba su pogibije ljudi u prometnim nesrećama. One se konstantno događaju i mogu zadesiti bilo koga, bilo gdje i bilo kad. U Vrgorcu tijekom posljednjih desetak godina mnoge su generacije mladih Vrgorčana bile osakaćene pogibijom jednog ili više svojih članova. Na mlade ljude to ipak ostavlja traga, a ne mogu ni zamisliti kako je obiteljima kojima se ovakva nesreća dogodi. Zadnjih dana ponovno nas je sve skupa zaprepastila još jedna stravična prometna nesreća na vrgorskim cestama u kojoj je poginuo mladi Vrgorčanin Predrag Pavić.
Trideset i sedma generacija maturanata vrgorske srednje škole, kojoj i sam pripadam, također nije bila iznimka u ovakvim nesretnim stremljenjima, i mi smo u veoma kratkom razdoblju od samo par godina izgubili čak tri naša člana/članice, tri vrlo drage osobe, od kojih dvoje u prometnim nesrećama. Kad si srednjoškolac, onda po samoj definiciji previše ne razmišljaš o ozbiljnim stvarima. Ne misliš na bolest, ne misliš na smrt. Društvo je uspostavljeno tako da te u vlastitoj mladosti zaštiti od teških tema. Kad se iznenada dogodi gubitak prijatelja ili kolege u prometnoj nesreći, onda mladi ljudi odjednom shvate koliko je život zapravo krhak i kako se drage osobe lako gube.
Kako zaustaviti pogibije mladih Vrgorčana u prometnim nesrećama? Bilo da se događaju na krivudavim cestama Vrgorske krajine ili neodržavanim nazovi-cestama zapadne Hercegovine, one često uzimaju mlade i nevine živote, ravno ispred naših očiju. Nekako mi se čini da društvo preslabo reagira na ovakve situacije. Premlade i nezrele osobe dobivaju presnažne automobile, prometna kultura je počesto na vrlo niskoj razini, a da su naše ceste loše i da se slabo održavaju, to ne treba posebno ni spominjati.
U maloj zajednici kao što je Vrgorac, nesretni događaji ovakve vrste ostave posebnoga traga na ljude. I zaista, godinama poslije svi se sjećamo dobrih ljudi koje prelako gubimo, međutim pravo pitanje je da li nakon svega išta naučimo? Bojim se da ne. Vrgorskim cestama se i dalje luđački vozi i nikako da se nauče neke osnove ponašanje u prometu. Kad vozimo, onda se više ne mimoilazimo sa drugim automobilima, već se češće sklanjamo kako nas ne bi udarili. Ovako će vjerojatno biti i dalje, i stanje se zapravo neće promijeniti ako inicijativa za promjenom zajednički ne krene odozdo (od obitelji koja odgaja svome mlade članove) i odozgo (društvo, država). Jedni i drugi moraju prihvatiti odgovornost za stanje. Previše je mladih već dosad poginulo da bi nad time samo slijegali ramenima i govorili – to je život!

Ovaj tekst posvećujem svim mladim Vrgorčankama i Vrgorčanima poginulima u prometnim nesrećama.