Fortisove crtice o naravi Vrgorčana

Alberto Fortis (1741.-1803.) poznati je talijanski prirodoznanstvenik i putopisac. Tijekom svoga života dvanaest puta je posjetio Dalmaciju i na temelju svojih putovanja i terenskih istraživanja Fortis je napisao knjigu Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia) koju je objavio u Veneciji 1774. godine. U knjizi se nalazi cijeli niz tekstova o biologiji i geološkoj prošlosti pojedinih dalmatinskih krajeva, kao i tekstova iz povijesti i etnologije Dalmacije. Najzanimljiviji su njegovi zapisi o dalmatinskim Morlacima (Zagoranima). U Putu po Dalmaciji Fortis je jedno poglavlje nazvao „Ponori u Kokoriću, Rastočka jezera, Jezero, Desne i rijeka Trebižat“ i u njemu je najviše prostora posvetio svojim doživljajima u Vrgorskoj krajini. Taj dio njegove knjige nam je manje-više poznat po opisu Kokorića i vojvode Pervana, kao i Jezera i Rastoka, ali osim u tom poglavlju, Fortis se opširnije bavio Vrgorskom krajinom još dva puta i to u vrlo zanimljivom dijelu knjige koji je posvetio dalmatinskim Morlacima. Oba odlomka se tiču mentalnog sklopa i naravi Vrgorčana i ispod ih donosim:
…Stanovnici Kotara općenito su plavi, modrih očiju, široka lica, spljoštena nosa; ta obilježja prilično pristaju i Morlacima iz Sinjskog i Kninskog polja; oni iz Zadvarja i Vrgorca imaju kestenjastu kosu, duguljasto lice, maslinastu boju, lijep stas. I ćud je tih dviju vrsta različita. Morlaci iz Kotara većinom su blaga ponašanja, puni poštovanja, prilagodljivi; oni iz Vrgorca oštri su, ponosni, smioni, poduzetni. Svome položaju u nepristupačnim i jalovim planinama, gdje se često javlja oskudica i sklanja nekažnjenost, duguju veoma jaku sklonost krađi. Možda u njihovim žilama još teče drvna krv Varala, Ardijejaca i Autarijata što su ih Rimljani otjerali u te planine. Krađe Vrgorčana obično padaju na teret Turaka; ali u slučaju nužde, kažu, ne štede ni kršćane. Između domišljatih i smionih poteza u prijevarama, što sam ih čuo pripovijedati o jednome od njih, sljedeći je, čini mi se, karakterističan. Lupež se nađe na sajmu; neki siromah kupio kotao, pa došavši blizu njega, spustio ga na zemlju zajedno sa zavežljajem sa strane. Dok je on s jednim svojim znancem nadugo i naširoko razgovarao o poslovima, Vrgorčanin zgrabi kotao sa zemlje i metnu ga na glavu ne mijenjajući položaja. Kada se onaj drugi, završivši razgovor, okrenuo, ne vidjevši kotla na njegovu mjestu, upita upravo toga što ga je imao na glavi, je li vidio koga da mu ga je odnio. Ovaj odgovori iskreno: „Nisam na to pazio, brate; ali morao si ga metnuti na glavu, kako sam ja učinio, pa ti ga ne bi ukrali“. Ali unatoč tim podvalama koje su, kažu, česte među Vrgorčanima, stranac može sigurno putovati po njihovu kraju gdje će ga dobro pratiti i gostoljubivo primiti…
…Sve dok budem živ neću zaboraviti doček i srdačno ugošćenje što mi ga je iskazao vojvoda Pervan u Kokoriću. Jedina je moja zasluga bila u tome što sam bio prijatelj jedne obitelji njegovih prijatelja. Poslao mi je ruho i pratnju u susret, obasuo me svim vrsnoćama narodnoga gostoljublja u malo dana što se zadržah u tim mjestima, naredio sinu i svojim momcima da me otprate do Neretljanskog polja koje je od njegovim kuća daleko dobar dan hoda i obilno me opskrbio namirnicama, a pri svemu tome nisam mogao ni pare potrošiti. Kada sam pošao iz konačišta tako dobra gazde, on i sva njegova obitelj pratili su me pogledima i nisu ušli u kuću sve dok im se nisam izgubio iz vida. Taj srdačan rastanak izazvao mi je u duši ganuće koje nikad dotad nisam oćutio niti se nadam da ću ga često oćutjeti putujući po Italiji. Ponio sam sa sobom sliku toga plemenitog čovjeka, kako radi osobita zadovoljstva da ga ponovo vidim i izdaleka, usprkos moru i planinama što nas dijele, tako i radi toga da mogu dočarati raskoš naroda u nošnji njegovih glavara. Dopustio je još da se nacrta djevojačka odjeća njegove unuke, veoma različita o odjeće Morlakinja u Kotaru i drugim krajevima kroz koje sam prošao…
Kako sam spomenuo, ovi tekstovi su dio poglavlja o Morlacima kojeg preporučam svima da ga pročitaju. Premda je Fortis svoju knjigu pisao prije skoro 250 godina, neki običaji i ponašanja tadašnjih Morlaka vrlo se lako mogu prepoznati u današnjih stanovnika Dalmatinske Zagore, pa tako i u Vrgorčana.