Skromna recenzija monografije "Vrgoračko zabiokovlje"

Monografiju Vrgoračko Zabiokovlje napisali su Marko Bajto i Marko Buklijaš. Izdao ju je Hrvatski književni krug 2005. godine u Zagrebu, a sastoji se od 147 stranica.
Prvo, želio bih pohvaliti trud autora što su pokušali rasvijetliti neke događaje iz povijesti iz Vrgorske krajine.
U ovom ću tekstu pokušati dati nekoliko konstruktivnih i dobronamjernih komentara koji se meni kao studentu povijesti i geografije čine potrebnima za reći.
Pri pisanju ove monografije iz povijesti autori nisu koristili znanstveni aparat. To se osim po nepravilnom pisanju bilješki (fusnota) vidi i po stilu pisanja. U bilješkama koje se mogu vidjeti na dnu svake stranice upisivana su objašnjenja brojnih pojmova koji su korišteni u tekstu, što je po mome mišljenju trebalo biti ostavljeno za svojevrstan rječnik pojmova koji je trebao biti umetnut pri kraju knjige. Bilješke su trebale biti korištene kako bi se vidjelo od kojih su autora citirani odlomci zabilježeni u ovoj knjizi. Ako se točno ne navede od koga je određeni tekst citiran, radi se o pukom prepisivanju.
Brojne povelje i tekstovi nisu citirani ni korišteni na ispravan način, već su samo fotokopirani ili skenirani iz postojećih knjiga i časopisa i umetnuti na određene stranice. Takav postupak je izrazito neprofesionalan. Tako se iznad prijevoda Kreševske povelje iz 1434. godine navodi kako je to original. Nije to nikakav original, već kopirani prijepis iz znanstvenog rada povjesničara Milka Brkovića korištenog u jednom njegovom radu o poveljama sa Makarskog primorja.
U knjizi se može zamijetiti određen broj pravopisnih grešaka, što se lako moglo izbjeći jednostavnim čitanjem teksta prije nego što je išao na tiskanje.
Kroz cijelu knjigu proteže se gomila citiranog teksta, no, kako sam već naglasio, nije navedeno odakle je taj tekst preuzet pa se radi o prepisivanju teksta, čiju je vjerodostojnost zbog toga teško provjeriti.
Ima mnogo sadržajnih grešaka koje su promakle raznim povjesničarima čijim su se tekstovima autori ove knjige koristili, pa je tako bez provjeravanja tekst sa pogrešnim činjenicama uklopljen i u ovu knjigu. Tako autor na 20. stranici navodi kako je mletački providur Dolfin nakon oslobađanja Vrgorca od Turaka dao franjevcima Cukarinovićevu kulu i zemlje po Vrgorskoj krajini. Zapravo se radi o generalnom providuru Alessandru Molinu, a ta je pogrešna činjenica korištena u nekim starim radovima o vrgorskoj povijesti, koji su, bez provjeravanja, nažalost citirani i u novijim radovima.
Razdoblje između dva svjetska rata, zatim drugi svjetski rat i poraće opisivani su izrazito tendenciozno. Autor se počesto koristi raznim ljevičarskim parolama, kojima, kao ni desničarskim, nije mjesto u povijesnoj knjizi. Postojanje takvih je obično silovanje povijesne znanosti. Autor tako opisuje jednodnevno osvajanje Vrgorca 15. lipnja 1942., a niti jednom riječju ne spominje Lipanjske žrtve. Žrtvama fašističkog terora u ovoj je knjizi dano dosta prostora, što i zaslužuju, ali nespominjanje zločina partizana i komunističkih vlasti, kojih je naravno bilo, umanjuje vjerodostojnost, a time i vrijednost ove knjige.
I moja najveća zamjerka jest da tekst nema glavu i rep. Prvi dio knjige se bavi vrgorskom povijesti. No iz toga je dijela izbačen (ili nije uopće dodan) dio o materijalnim ostacima prošlosti te dio o poznatim rodovima iz Vrgorske krajine. Ta su dva dijela pretvorena u posebna poglavlja koja se nalaze iza povijesnog teksta. Takvom podjelom knjiga je izgubila na konciznosti. Tako u povijesnom dijelu Bajto i Buklijaš pišu o protuturskoj borbi naših ljudi u 16. i 17. stoljeću, ali tek u odjeljku o poznatim rodovima spominje braću Tomaševiće koji su bili jedni od vođa planiranog balkanskog ustanka protiv Turaka 1620. godine.
Na samom kraju bio moj zaključak bio sljedeći: knjiga Vrgoračko Zabiokovlje u nekim svojim dijelovima ima veliku vrijednost, no budući da autori nisu naveli odakle im određena saznanja, nemoguće je provjeriti vjerodostojnost spomenutih tekstova. Iako je izvana knjiga dosta dobro tehnički uređena (uvez), unutrašnje uređenje je mjestimično nadasve loše, budući da se sastoji od niza loše kopiranih tekstova, karata i slika, po kojima je (što je najgore) netko već prije ručno pisao što svakako poružnjuje knjigu. Usprkos svemu, pohvalno je što su se autori pozabavili istraživanjem vrgorske povijesti i sve stavili na papir, i nadam se da će to nastaviti i dalje, te da će za buduće radove uzeti u obzir bar neke od mojih konstruktivnih komentara.