Pita mene danas Seka da šta je s mojim blogom?! Zašto ništa ne pišem?
Razloga ima više, od zaokupiranosti diplomskim (treba uzgajat sve te silne strahove povezane s obranom istog!) pa sve do nedostatka inspiracije (jer, kao što rekoh, zabavljena sam njegovanjem strahova).
No, danas sam doživjela jedno nadnaravno iskustvo pa je red da ga iznesem u javnost...
Dobila sam prije par dana bočicu maslinovog ulja s Modrava. Prva berba nakon 100 godina neobrađivanja i zpuštenosti. Tri su ljeta mladi katolici marljivo obrađivali i kultivirali stare maslinike, koji su ih na kraju nagradili prvim plodovima a onda i uljem. Velika želja bila mi je dobiti bočicu tog ulja.
Sad mi se želja i ispunila. 
Ulje je prvoklasno! Predobro! Sto posto prirodno. Finog okusa, boje i mirisa.
Nametnulo se pitanje: s čime jesti to ulje? Najbolje s ribom.
Tako sam danas mami dala u zadatak da proba na placu kupit kakve ribetine. Ona, ko pravi majstor, vratila se kući s kilom lokardi. Fino ih je očistila i s maksimalnom pažnjom pofrigala. Naravno, Ksena si je poželjela i malo toća za namakanje, pa je ona napravila i to. Također s najvećom pažnjom. Dok je ona bila tako marljiva, ja sam u sobi vježbala PowerPoint, jer čemu da smetam majstoru dok stvara remekdjelo.
A onda sam začula: “Ksenooooo, ručak je gotov!” I tada je nadnaravno iskustvo započelo i nije prestajalo nekih dobrih pola sata.
Naime, te ribetine pripremljene s toliko pažnje, to modravsko maslinovo ulje u toću, taj češnjak u toću, ta sol, a tek hrustava riblja kožica.... mmmmmm....... nemam riječi. Sline mi evo još cure.... savršenstvo. Meso taman kako treba, ne presuho ne pregnjecavo. Malo kosti. Slano. Hrustavo. Pa malo namoćiti kruh u toć... Pa pomazati tanjur... mmmmmm...
Ne moram ni spominjati da sam sama pojela pola riba. Nisam mogla stati... 
Da ne pišem ovaj post, otišla bih se ispružit na kauč i sanjat i more i ribe i Modrave i masline i ulje i sunce i sve... 
Bože, uzmi me sad, ovaj tren, sad sam sretna i blažena i u miru sa cijelim svijetom... Sad je pravi trenutak...
Odoh sanjat ribe i more... ko zna, možda me i uzme... 
|
