100 ljudi, 100 ćudi, 100 stvari, 100 motivacija...
Što vas pokreće? Radi čega ujutro ustajete iz kreveta?
Mene, uglavnom, pokreće grižnja savjesti... Žalosno ali istinito.
Učenje
Moja trenutna boljka, muka, tlapnja, pokora... je moj zadnji ispit. Zadnji i nema više, nikada! Još taj i slobodna sam. Svijet je preda mnom! Posao, lova do krova, vlastiti stan, auto, putovanja itd... Ukratko: SLOBODA! Pametnom dosta, di ćeš bolje motivacije?!? No, meni sve te stvari malo znače. Uopće me ne pokreću... Neda mi se učit i gotovo!
Međutim, neka mi netko nagovijesti mogućnost boravka 2 mjeseca na Modravama s odabranom ekipom, svako učenje i napor postaju dječja igra. Diploma odmah zauzima prvo mjesto na listi prioriteta.
Rano dizanje? Rano iđenje na spavanje? Ne gledanje TV-a? Puno učenja svaki dan? ... Nema problema! Što mi niste ranije rekli!! Evo, idem odmah!
Pa neka mi netko kaže da sam normalna...
(prikrivena Modravašica, pa čak i na 'svetoj' Silbi)
Vježbanje
Kao klinac, bila sam čisto normalna sve dok nisam odjednom počela klijati ko trava u proljeće, samo u vis, za suncem. Tijelo je raslo, kosti se rastezale a jadni mišići nisu mogli to sve pratiti pa sam se počela uvijati i kriviti.
Poslali su me na fizikalnu terapiju za jačanje mišića kralježnice. Sjećam se da su mi te vježbe bile taaaakva muka da još nosim traume od njih. Naravno, markirala sam ih kad god je to bilo moguće. Kad nisam mogla markirat, trudila sam se da se baš ne trudim presavjesno vježbati (kao, eto ti šugava sestro što paziš na mene, vidi me kako zabušavam! he he he).
Na svu sreću, odrasli su bili mudriji pa nisu išli na kvalitetu nego na kvantitetu, pa moji nedolasci i zabušavanja ipak nisu ostavili većih posljedica. Kičma mi se lijepo izravnala a mišići ojačali.
Danas, kojih 20-tak godina poslije, svakodnevno, puna poštovanja prema ljudima u bijelom, pobožno hodočastim u tu istu Ustanovu.
Koljeno je iskočilo, tetive i ligamenti se rastegli, sve je u banani. Ne mogu na klizanje s ekipom, ne smijem na Sljeme...
Ovaj put nije me trebalo slati na vježbe, sam sam se poslala. Sada vježbam kao da mi život o tome ovisi, predano i savjesno. Jako se trudim. Veselim se svakom ‘musklfiber’-u i novootkrivenom mišiću za kojeg nisam ni znala da ga imam.
Zdravlje mi je odjednom postalo jako važno... ne želim biti invalid jednog dana.
Toliko o motivacijama... :-)
|
