zapisi umobolnog volvoxa...

Jeste li i vi umorni od blagdanskog raspoloženja? Ne znam o čemu da vam pišem kad trenutno ne znam ni kako se osjećam. Tako sam.....ravnodušna......i ošišana. Da, ošišala sam se i to dosta kratko. Stavit ću vam slikice. Volim stavljati svoje slikice. Ah, dosadno mi je.

Ponekad želim samo sanjati i ne želim vidjeti šta se sve događa oko mene. Samo se izgubiti u mislima i svom svijetu i čekati da me netko probudi. Uvijek te netko ili nešto probudi. Jesam li ja samo iluzija čovjeka?



Mrzim se nadati jer se uvijek razočaram. Ali usađena mi je ta nada koje neće posustati, ma koliko god ja vikala na nju. Ubija me. Sporo i bolno. Umiremo. A ti gledaj i dalje.



Život ide dalje i pregazi te ako ne pratiš njegov ritam. A teško je to. Barem meni. Misliš da si sretan i ispunjen, a zapravo si prazan i sam. Najgore je što ni ne želiš društvo. Prestaje li ikada potraga za samim sobom?



I wonder if we'll smile in our coffins while loved ones mourn the day, the absence of our faces, living, laughing, eyes awake. Is this too much for them to take?....
look at me now. I am broken...


would you look at me now?
Can you tell I'm a man?
With these scars on my wrists
To prove I'll try again
Try to die again, try to live through this night,
Try to die again....

pozdrav

p.s. samo je ova srednja s novom frizurom. rekoše mi da izgledam kao catherine zeta-jones u chicagu