<$Bilo jednom u Hrvatskoj$>

Free Website Counters

O blogu
Odlučih malo promjeniti ovaj svoj blog. Ovdje sam počeo zapisivati neke stvari samo zato da bi mi to bila "baza" za spremanje svojih sjećanja i razmišljanja... Sada ću ovaj prostor koristiti isključivo za svoje doživljaje iz Domovinskog rata. Ionako ovaj blog nije nikada ni bio zamišljen kao "pravi" blog, kojega će mnogi čitati i komentirati
tekstove. S vremenom je ipak okupio popriličan broj posjetitelja koji su uglavnom anonimni i samo čitaju. I to mi se sviđa ... ali ne smetaju mi ni komentari, naprotiv. Ako netko želi čitati i druge moje tekstove, može ih pronaći na Portalu DDRRH.COM.
A ja ovdje nastavljam samo sa svojim ratnim pričama....

Tyson

Email : tyson@ddrrh.com

O meni
Rođen sam 1973. u Slavonskom Brodu. U jesen 1991. godine otišao sam u Vinkovce i prijavio se u 109. br. HV-a. Tamo sam doživio i prva ratna iskustva koja su kasnije usmjerila moj život. U Sl. Brod sam se vratio nakon pada Vukovara i namjeravao sam se pridružiti 3.bojni 3.gbr u Sl. Brodu ali zbog godina i zbog toga što nisam odslužio JNA, nisam bio primljen. Tada sam se prijavio u 139. brigadu koja je tek bila u osnivanju i primljen sam u samostalni izvidnički vod. Krajem veljače 1992. sa grupom suboraca odlazim u Kumrovec u bojnu "Frankopan" gdje sam završio commando obuku. Nakon toga vraćam se u Sl. Brod u svoju matičnu postrojbu i s njom sudjelujem u akcijama u Bosanskoj Posavini. Krajem travnja 1992. teško sam ranjen u jednoj akciji u okolici Novog Grada. Ranjen sam u akciji, a pogođen sam s četiri metka. 2 u nogu, jedan u blizini bubrega i jedan u donji dio stomaka. U Sl. Brod u bolnicu dovežen sam praktički mrtav.Tri godine kasnije, nakon 10-tak operacija i dugotrajnog oporavka, opet dragovoljno odlazim u Orašje u postrojbe HVO-a i tamo sudjelujem u borbama oko "koridora". Nakon 2 mjeseca provedena na tom ratištu zavšavam svoj ratni put .
Danas sam umirovljeni Narednik Hrvatske vojske i 60 % RVI. Odlikovan sam Redom Hrvatskog Križa i Spomenicom Domovinskog rata.

... Ja sam samo hrvatski domoljub koji bi sutra opet učinio istu stvar ...

DDRRH

Portal dragovoljaca domovinskog rata

DDRRH je portal koji je pokrenula grupa dragovoljaca iz Slavonije. Osim njih, na portalu surađuju i pomažu dragovoljci iz cijele Hrvatske. U sklopu portala nalazi se i Forum koji sa raznovrsnim temama otvoreno progovora o svemu. Također, na Forumu se pokušava objaviti što je moguće više raznih dokumenata vezanih uz Domovinski rat i neprijateljsku stranu. Pokušavamo od njega napraviti neku vrstu arhive materijala vezanog za Domovinski rat. Pozivam sve hrvatske branitelje da nam se pridruže na Portalu i Forumu i da svojim ratnim fotografijama, dokumentima ili pričama, sudjeluju u očuvanju isitne o Domovinskom ratu.
Mlađe generacije također pozivam da nam se pridruže jer zbog njih i naše djece se i trudimo toliko.

Što su to Branitelji
Pred izbore smo heroji a poslije izbora smo povlaštena kasta. Ubacili su među nas svoje ljude, razjedinili su nas, posvađali … Izmislili su 500.000 branitelja, obezvrijedili svu našu borbu, čistu i pravednu. Izjednačili su istinske domoljube sa kalkulantima. Strpali nas sve u isti koš i od tamo izvuku ponekog od nas kada im to treba, kao zeca iz šešira. Ako imamo sreće pohvale nas, ako nemamo onda nas predaju Haagu.... ili DORH-u. Ovisimo isključivo o trenutnoj politici i služimo za političke obračune ili skupljanje političkih bodova. I tako prolaze godine…

Do kada tako braćo !?

Tysonove priče

12.02.2009., četvrtak

SPAČVA – LIPOVAC

Tri dana nakon Nove Godine potpisano je tzv. „Sarajevsko primirje“ između Hrvatske vojske i JNA i srpskih paravojnih potrojbi. 04.02.1992. naš Samostalni izvidnički vod poslan je u Županju a tamo smo dobili upute za daljnje zadaće. S obzirom da je upravo stupilo na snagu primirje, zadaća nam je bilo isključivo izviđanje terena u šumi Spačva prema okupiranom selu Lipovac koje se nalazilo gotovo na samoj granici sa Srbijom.

Srbi su Lipovac zauzeli još u Listopadu 1991.g. i to tek tri dana nakon što su se naše snage povukle iz Lipovca. Zbog čega su se naši povukli iz Lipovca bez borbe ostavit ću drugima da razmatraju. Nakon što je pao Lipovac, pali su i Apševci, Podrgađe, Donje Novo Selo a na kraju i Nijemci.

Nakon povlačenja iz Lipovca, naše snage su se povukle do motela „Spačva“ na auto-cesti Zagreb – Beograd. Na tom mjestu auto cesta prelazi preko riječice Lubanj i tu je auto cesta dignuta u zrak. S obzirom da se radi o velikom šumskom prostoru, Sbi su mogli jedino auto-cestom krenuti prema Županji, barem što se tiče tenkova i ostale tehnike. Na tom dijelu auto-ceste naše snage su bilo vrlo slabe i da se neprijatelj odlučio za napad s jakim snagama u ljudstvu, bez problema bi brzo došao do Županje. I dan danas se čudim zašto nakon pada Vukovara, pa čak i prije toga, Srbi nisu orijentirali veći dio svojih snaga baš na ovaj pravac…. Ali očito nisu imali dobre obaviještajne informacije.
Naše snage na mjestu na kojem su dignuli auto-cestu u zrak su bile jako slabe. Radilo se više o punktu sa nešto malo protuoklopnog naoružanja nego o pravom vojnom položaju.

Nakon što smo stigli na to područje, odmah smo započeli sa izviđanjem terena. Šuma Spačva je ogroman prostor smješten u slavonskoj ravnici, i bilo je jako puno „ničijeg teritorija“ koji nije kontrolirala niti jedna strana. A takvi teritoriji su najopasniji jer su u njih zalazili i naši i njihovi izviđači. Osim toga, postojala je opasnost da naletimo na neku našu grupu lokalnih vojnika koji su poznavali teren pa su se samoinicijativno uputili u izviđanje. U gustoj i nepreglednoj hrastovoj šumi na „ničijoj zemlji“ teško je prepoznati tko pripada kojoj vojsci i uglavnom se prvo puca a tek onda se pita tko je s druge strane…
Kroz područje koje smo izviđali , prolazila je rijeka Spačva. Kako je ona bila vrlo vijugava, i po nekoliko puta u danu smo morali prelaziti preko zaleđene rijeke. Prelazili smo jedan po jedan i to iz dva razloga. Prvi je bio taj što nismo znali koliko je debel led na rijeci a drugi je bio taj što nismo znali što nas čeka na drugoj obali. Najgore je bilo onome koji je išao prvi, morao je paziti na svaki korak na zaleđenoj rijeci a osim toga bio je savršena meta u slučaju da se neprijatelj nalazio na suprotnoj obali. Ostali su uvijek bili raspoređeni uz obalu i bili u spremni da odmah otvore vatru u slučaju da netko zapuca na onoga koji je prelazio. Kada bi onaj prvi stigao na drugu stranu, prvo bi izvidio kakva je situacija u blizni mjesta na kojem je prešao i tek kada bi se uvjerio da je sve čisto, dao bi znak slijedećem da krene. I tako nekoliko puta u danu …

Za vrijeme izviđanja nismo naišli na neprijateljske vojnike ali smo na obali rijeke pronalazili male logore s ostacima ubijene divljači. Očito se radilo o krivolovcima i sasvim sigurno o Srbima jer naši nisu zalazili tako daleko u „ničiju zemlju“. U prilog tome ide i činjenice da je to mjesto bilo puno bliže okupiranom Lipovcu nego našim položajima. Nailazili smo i na male šumske kolibe, šumarske kuće itd. Svaki od tih objekata je trebalo pažljivo istražiti jer osim što je netko mogao biti u njima, postojala je opasnosti da su minirani. Nismo nikoga našli u njima ali bili su vidljivi tragovi boravka. Netko ih je povremeno koristio i u njima smo pronalizili neke osobne stvari, dijelove vojne opreme srpskog porijekla, hranu, rakiju …
Jednom prilikom smo u blizini čuli glasove i zvukove sjekire. Četnicima je bilo hladno pa su skupljali drva za ogrjev. Nismo se upuštali u sukobe jer smo se nalazili daleko od naših položaja, a i nismo htjeli odavati svoju prisutnost. Osim toga, na snazi je bilo primjere i zapovijed je bila da se izbjegavaju bilo kakvi sukobi. I naravno, bilo kakav sukob bi ugrozio daljnja izviđanja i prikupljanje informacija o njihovim snagama i položajima.
Na osnovu prikupljenih informacija iz višednevnih izviđanja terena, zapovijedništvo u Županji je pripremilo plan za uspostavu prave crte obrane prema Lipovcu. Novi položaji pomaknuti su oko kilometar i pol prema Lipovcu u odnosu na stari položaj, također na auto-cesti Zagreb–Beograd. Na tom mjestu je završavala šuma Spačva i cesta je prolazila kroz sredinu velike čistine okruglog oblika. Rovovi su iskopani s lijeve i desne strane ceste uz rub šume. Na lijevoj strani od auto.ceste, zadnji rov se nalazio na obali rijeke Spačve. Na kraju čistine cesta je opet prolazila koz jedan mali dio šume u dužini od 300-400 m. Na tom mjestu, prilikom povlačenja iz Lipovca, naše snage su na cestu porušile ogromne hrastove te na taj način napravile barikade, odnosno zapreke za prolaz tenkova i ostalih vozila. Šuma s lijeve i desne strane bila je doslovno posijana minama. Najgore je bilo to što nitko nije točno znao koliko mina je postavljeno a o nekakvim shemama minskog polja nije bilo ni govora. Sve je napravljeno na brzinu prilikom povlačenja …

Nove položaje Hrvatske vojske je uspostavila te ih držala 139. brigada HV-a iz Slavonskog Broda. Nakon uspostave položaja, svoje izviđačke aktivnosti usmjerili smo na samo mjesto Lipovac. Zadatak je bio utvrditi točne položaje srpskih snaga oko Lipovca te njihovu snagu.
Netko od „bisera“ iz zapovijedništva, odlučio je da mi izviđači moramo biti ispred naših položaja i to na samoj barikadi, dakle otprilike 1 km ispred naših rovova. Normalno je da kao izviđači idemo naprijed u izviđanje i to smo cijelo vrijeme radili ali da moramo danima boraviti na barikadi ispred položaja nije imalo nikakvog smisla. Bio je Siječanj 1992. godine i bila je gadna zima. Sve je bilo prekriveno snijegom… Osim toga, jedino mjesto u kojem smo imali kakav-takav zaklon, bilo je u šumici s desne strane auto-ceste, odmah do barikada. A šumica je navodno bila minirana … Pitali smo se stalno zašto moramo biti tako daleko ispred rovova danima a zna se da na takvom mjestu moramo biti tihi, ne smijemo paliti vatru itd. Da bi se ugrijali morali smo se kretati a svako kretanje kilometar ispred rovova bilo je vrlo opasno. Pogotovo kretanje u miniranoj šumici…. Jedini zaključak koji nam se nametao kao logičan bilo je to da u slučaju da neprijatelj krene prema našim položajima prvo naleti na nas i da to bude upozorenje onima na položaju. Bilo smo ostavljeni na ničijoj zemlji između naših i neprijateljskih položaja kao žrtveni janjci … Na barikadi smo provodili po 3-4 dana a tada bi nas zamjenjivali naši prijatelji iz Samostalnog izvidničkog voda a mi bi smo odlazili 3-4 dana u Županju na odmor. Provesti 3-4 dana u šumi na temperaturi od -10C, bez kretanja i grijanja, ostavljalo je posljedice. Preko dana je još bilo i dobro, išli smo u izviđanja prema Lipovcu, naganjali se s njihovim izviđačima, postavljali im mine, oni nama… Pucali su na nas snajperom, mi njima pravili zasjede… Ali po noći, po toj velikoj hladnoći, kada se nismo smjeli kretati zbog opasnosti od mina i zbog buke koju bi smo stvarali na zaleđenom snijegu, vrijeme smo provodili pod vedrim nebom, naslonjeni na neko drvo i obučeni u nekoliko slojeva robe. Unatoč tome, smrzavali smo se i dečki su počeli oboljevati. Jednu večer je i mene uhvatila gadna groznica. Tresao sam se od temperature. Davali su mi rakije da se malo ugrijem ali nije baš pomagalo. Tada je moj prijatelj Saša iskopao nožem u zaleđenoj zemlji kanala uz cestu neku rupu, dovukao haubu od nekog starog „stojadina“ koji je naletio na minu, i haubom prekrio rupu. U njoj je naložio malu vatru a rupa u zemlji i hauba su štitili da se vatra ne vidi u noći. Dovukao me je do vatre da se ugrijem… rizikovao je svoj i druge živote da mene spasi … Moj frend Sale….

U blizini samog Lipovca, nalazila se crkva sv. Luke – Lučica, koja potiče još iz 11. stoljeća. To je jednobrodna gotička crkva s poligonalnom apsidom i karakterističnim drvenim zvonikom. Prema izvorima, tu se nalazio prvo samostan Templara, a zatim samostan Franjevaca koji je srušen dolaskom Turaka. Prvi put se obnavlja u 19. st., a temeljitu obnovu doživljava za vrijeme biskupa Strossmayera. Na njoj je bio izvješen i znak zaštićenog spomenika kulture. U nekoliko navrata dolazili smo do nje. Trošnim ljestvama popeli bi smo se na toranj a sa njega smo imali odličan pogled na Lipovac. Sa tornja smo uspjeli zabilježiti većinu srpskih položaja, njihove ukopane tenkove izvan sela, punktove, smjene na punktovima, broj vojnika … Iz crkve smo iznjeli sve vrijedne sakralne predmete te ih predali svećeniku u Županji. Prilikom jedne od „posjeta“ crkvi, urušile su stare i trošne drvene stepenice koje su vodile na toranj. Srećom, nitko nije nastradao ali je to izazvalo popriličnu buku koja je upozorila Srbe na naše prisustvo. Danima smo im dolazili u neposrednu blizinu i sada smo bili otkriveni . Unatoč primirju, Srbi su otvorili mitraljesku vatru prema crkvi i ispalili jednu tenkovsku granatu. Do tada smo se već izvukli na sigurnu udaljenost i gledali smo kako granata pogađa crkvu…
Izgubili smo vrlo važan promatrački položaj a osim toga sada je neprijatelj znao da se „muvamo“ oko njih. Nakon toga i oni su pojačali izviđačke aktivnosti. Uz lokalne četnike i doborvoljce iz Srbije, u Lipovcu su bile smještene i regularne jedinice JNA. O kakvim jedinicama se radi, saznali smo uskoro kada su izviđači JNA krenuli prema nama. Sa sobom su imali i posebno istrenirane pse ….

Crkva svetog Luke je među najkvalitetnijim primjerima gotike u Hrvatskoj i svrstana je među kulturna dobra od nacionalnog značenja.Ova fotografija je nastala nakon Domovinskog rata kada je počela obnova crkve

Križ iz crkve svetog Luke

Nakon toga uslijedila su nadmudrivanja nas i njihovih izviđača. Posljedica toga nadmudrivanja bio je jedan naš ranjeni a oni su imali puno više gubitaka. Prilikom jednom od takvih odlazaka prema Lipovcu, Dedo je nagazio na „paštetu“ . Išli smo uobičajenom stazom ali očito su njihovi izviđači prije toga postavili mine. Bila je to osveta za njihove gubitke par dana ranije… Dedo je ostao bez stopala.

Kada su u zapovijedništvu zaključili da Srbi nemaju namjeru dalje napredovati ovim pravcem prema Županji, i kada su vidjeli da smo počeli sve više ulaziti u sukobe s četnicima u Lipovcu, sredinom Veljače '92.g. vratili su nas u Sl. Brod.

- 21:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.02.2009., petak

POČETAK

Bilo je ljeto '91., kraj školske godine . U glavi su mi bili samo tulumi, cure, ekipa … Međutim, crni oblak s istoka polako je zatamnjivao nebo ..

U ono vrijeme, neposredno prije eskalacije sukoba, imao sam „čvrstih“ 17 godina. Još koji mjesec i punoljetnost, a onda me više nitko neće moći zaustaviti. Tako nekako je i bilo, ali nisam dočekao još tih par mjeseci nego sam se nešto ranije uputio ….u Rat.

Iako, mislim da je meni rat počeo puno ranije, na neki moj način. Bio sam tinejdžer i imao sam neke druge prioritete, ali ipak sam bio svijestan što se događa, i nisam to mogao samo promatrati. Čudio sam se nekim ljudima oko sebe kako se prave da ne vide što se događa…. a rat sve bliže. Prvo što se nametne u glavi jednog takvog 17-godišnjaka je to da se treba što prije uključiti u obranu Hrvatske. Uopće mi nije bilo jasno kako to ljudi ne razumiju i kako pred takav rat oni razmišljaju što bi i kako bi … Zar nije logično da se organiziramo i branimo ?

Stariji su se okupljali u Narodnu Zaštitu, zatim neki u rezervni sastav MUP-a, pa je krenula i vojska, počele se osnivati brigade… tako je krenulo. To ljeto sam proveo u gradu koliko sam mogao i zabavljao se na kućnim tulumima, ali stalno sam se vrtio oko mjesta gdje je bila vojska. Tražio sam poznanike i raspitivao se da li i ja mogu s njima. Naravno, problem su bile godine i nitko nije htio odgovarati za dijete…. Ipak, nas par mlađih, nismo samo čekali. Na svoj način smo se borili.

U to vrijeme, moj otac je radio u „Đuri Đaković“ i često je bio na terenu na održavanju opreme. Kada ga nije bilo doma po nekoliko dana, ja bih preuzimao njegovo dežurstvo u „noćnoj straži“. Sva mjesta imala su organiziranu Narodnu Zaštitu u sklopu koje su se držale noćne straže u selu. Uglavnom se radilo o timovima po dva čovjeka i jednim koji je bio u bazi, kraj telefona. Svaki pripadnik Narodne zaštite dužio je komad vatrenog oružja. Radilo se o „tandžarama“, lovačkim puškama, ponekom privatnom pištolju, kuburi ručne izrade, noževima … Stražari su prolazili kroz mjesto naoružani, pokušavajući biti što neprimjetniji. Dok bi automobili prolazili cestom, stajali su u sjenama krošnji, a zatim nastavljali ophodnju. Moje mjesto bilo je udaljeno 7 km od centra grada a najbliža bojišnica bila je udaljena 50-tak km. Tada još ni vojarne nisu bile osvojene a u mome mjestu se nalazilo najveće vojno skladište minsko-eksplozivnih sredstava za bivšu općinu Sl. Brod. Udaljeno svega 1 km od glavne ceste a pored crkve u centru mjesta vodio je put prema skladištu. Put je bio zatvoren za civile, iako su ljudi tamo imali svoju zemlju, a bio je otvoren samo za vozila JNA. Tokom noćne straže zastajali smo pored crkve i iz zaklona promatrali aktivnosti JNA. Sve to smo na kraju dežurstva zapisivali u dnevnik i svako jutro su se ti izvještaji nosili … negdje.

Kao tinejdžeru, to mi se tada činilo uzbudljivo ali i logično. Kako se ratna situacija zahuktavala, tako su i te straže postajale ozbiljnije, naročito kada se krenulo u blokadu JNA objekata. Vojno skladište u mome mjestu je posebno bilo osjetljivo jer kada bi ono odletjelo u zrak posljedice bi bile nesagledive …. čak i za sam grad. Nakon trodnevne blokade, prekidanju u opskrbi električnom energijom, hranom, vodom i ostalim, pristigle su i postrojbe 108. brigade, i jedan gusjeničar, mislim da je bio onaj što izvlači tenkove iz blata … U tome skladištu je bila isključivo municija. Nekoliko zgrada punih metaka za „kalašnjikov“, „tandžaru“, sve vrste mina, granata, bombi i sve to u ogromnim količinama! Tek poneki sanduk sa pištoljima i puškama. Ali zato, 20-tak km dalje, nalazi se drugo skladište u kojem se nalazi sve moguće naoružanje, od pištolja do bestrzajnih topova i „protuavionaca“ . Ne treba ni govoriti što je ta količina oružja iz ovih skladišta značila za prekretnicu rata .

Domaći mangupi iz mjesta, puna su tri dana i tri noći proveli u šumama iznad tog vojnog objekta. Tri noći su prilazili isturenim stražama vojnika JNA i pokušavali stupiti u kontakt s nekim od tih jadnih ročnika. Znali smo da su s druge strane naši vršnjaci, vjerojatno uplašeni… Bilo je i uspješnih pokušaja ali bilo je i pucanja pa smo morali dobrano skakati po šumi naglavačke . Zato vrijeme vojska je pregovarala sa zapovjednikom objekta o predaji. Prekinuli smo im i telefonsku vezu sa glavnom vojarnom u gradu. Bili su gladni, uplašeni i imali su na umu što prije otići svojim kućama …

Sjećam se ranog jutra kada su javili da se predaju i kada ih se čekalo na barikadi na glavnoj cesti. Dolazili su u tihoj koloni raskopčanih jakni i opasača, i s rukama prekriženim iznad glave. Na čelu kolone nalazio se major JNA. Prvo što je upalo u oči svima, bio je njegov pištolj za pojasom. Na barikadi je stajao Njofra s crnom beretkom i sunačanim naočalama. Na rukama je imao rukavice bez prstiju i „kašanjikov“ je držao spuštenim pored noge, spreman da brzo reagira. Sa svih starana stajali su u zaklonima pripadnici Narodne Zaštite i dečki iz 108. brigade. U trenutku kada je stigao do Njofre, JNA časnik počeo je sa službenom predajom te je stigao do toga kako kao zarobljeni časnik ima pravo zadržati svoje osobno kratko naoružanje … i tada je dobio takvu pljusku da mu se zavrtilo u glavi. Šamarčina, ona prava „seljačka“, zarobljenom časniku … nije baš po Ženevskoj konvenciji ali daj Bože da nam je to i nama i njima bio najveći zločin.

Nikada neću zaboraviti one uplašene vršnjake kako su mislili da ćemo ih sve pobiti. Na političkoj nastavi su im punili glave s ustašama koji će ih poklati ako se predaju.

Skupilo se cijelo mjesto, svatko je donio od svoje kuće dijelove civilne odjeće, sve što se moglo ! Mladi vojnici JNA već 2 sata nakon predaje bili su nahranjeni, okrepljeni, presvučeni u civilnu odjeću i autobusima prebačeni u Bos. Brod pa od tamo tko je kuda htio.

Slijedeća dva dana se iz skladišta izvozilo streljivo. U prostor skladišta stalno su pristizali privatni traktori i kamioni i u njih se bez prestanka ukrcavalo. Ipak je prvo vojska pročešljala glavne zgrade, i bilo je zabranjeno ulaziti u druge objekte (spavaone, kancelarije itd) zbog opasnosti od miniranja. Međutim, isto tako je postojala mogućnost da JNA pošalje avione da raketiraju skladište prije nego se izvuče oružje van.. Zbog toga se i tolerirala tolika prisutnost civila. Jednostavno je količina naoružanja bila tolika.

Dok su vozila izvozila naoružanje, grupa civila je nekontrolirano haračila po ostalim prostorijama. Uglavno se pronalazilo osobno naoružanje i bombe, te puno dijelova različite vojne opreme … Pomalo je izmicalo kontroli i samo je bilo pitanje vremena kada će netko nešto aktivirati. Civili su u naručjima nosili bombe, kao da kukuruz nose … Vojnici su se hvatali za glavu kada bi tako nešto vidjeli ali jednostavno nije bilo vremena. Ipak, nekako je tek specijalna policija uspjela spriječiti civile da dalje tumaraju i prevrću po pomoćnim zgradama. Sve ljudstvo se skoncentriralo na utovar naoružanja i na što hitnije pražnjenje. Veliki dio se uspio izvesti ali toliko je toga bilo a nije bilo adekvatnog smještaja. Svi mjesni Društveni domovi po selima, pretvoreni su u skladišta i tako 20-tako kilometara u krugu. Dio naroužanja je odmah vožen na prvu crtu. Tri dana nakon osvajanja skladišta, JNA MIG napao je skladište i raketirao ga. Na veliko čuđenje, rakete su završile daleko iza objekata u šumi. Par mjeseci kasnije jedan JNA pilot, Hrvat, prebjegne s avionom na hrvatsku stranu i ispriča kako je imao zadatak da raketira to skladište ali je namjerno pogodio u šumu iza ….

U našem Društvenom Domu, imali smo prostoriju za mlade. Tamo smo se okupljali subotom, puštali glazbu, družili se … I mi lokalni klinci, koji smo na taj način sudjelovali u zauzimanju vojnog objekta, već koji dan kasnije razmišljali smo o svojim tinejdžerskim stvarima, makar na jednu večer … I baš tu večer uleti nam u prostoriju Robert, lokalni hadezeovac, par godina stariji od mene. Nisam ga vidio ni na jednom dežurstvu, ni na jednoj straži a pogotovo ovih dana ga nije bilo…

Počeo je vikati na nas, kako se možemo zabavljati dok ljudi ginu. Kako nikad nisam mogao držati jezik za zubima, pitao sam ga gdje je on bio ovih dana jer ga nisam vidio nigdje … Tek tada je poludio, znao je da mora odglumiti neki autoritet pred klincima . Prišao je psujući mi majku i pri tome pokazivao na pištolj za pojasom. Kakvo dokazivanje domoljubne hrabrosti pred jednim tinejdžerom, 50 km od bojišnice ….

Mjesec dana nakon toga, ja sam bio u Vinkovcima, u paklu rata, a Robert je bio u rezervnom sastavu policije. Nakon prvog terena u Vukovaru u ljeto '91., vratio se sa zamotanom rukom. Navodno ju je nekako ozljedio i zbog toga nije mogao na slijedeći teren u Vukovar. Neko vrijeme je bio na bolovanju a potom je nestao.… Nakon nekog vremena čuli smo da je u Njemačkoj, otišao je u sred rata.

Par godina kasnije, vraća se Robert iz Njemačke, oženio se, kupio auto, potražio staru ekipu…. A ja, onaj tinejdžer kojemu je on prijetio, sada invalid Domovinskog rata, a on … opet glavni hadezeovac u mjestu. Ne bih se čudio ni da ima invalidnost koju je zadobio u Vukovaru ….

Onaj tko ne shvaća kakav je osjećaj dati sebe za nešto što voliš, taj će zauvijek ostati uskraćen za najljepši ljudski osjećaj …..

- 12:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>