ponedjeljak, 11.02.2008.
Nakon svih komunističkih strahota nema ni stida
»Danas su nam poznata djela blaženoga Alojzija; ono što je on učinio na spomen Kristove žrtve. Jasno nam je što je bio njegov odgovor Bogu na pitanja iz Knjige Postanka. Pa ipak, još uvijek nastojimo rasvijetliti detalje okolnosti u kojima se odvijala drama tajne zla u kojemu je sudjelovao čovjek. Baš zbog toga svetopisamski navještaj poučava da ne postoji zlo bez slobodnoga izbora i da se Bog obraća svakomu pojedinomu od nas. Čovjek je odgovoran za zlo i za laž u svijetu. Niti jedna kultura ne može izbjeći pitanje o odgovornosti za zlo.
I danas se čuje govoriti kako su ratne i poratne okolnosti događaja Drugoga svjetskog rata jednostavno bile takve. Pokušava se izgovarati kako je moralo tako biti i da se drukčije nije moglo. A svakoga tko istinski ljubi dobro privlači Stepinac koji je iznio čistoću savjesti i koji je pokazao da se nije moralo djelovati protiv čovjeka, da se nije moralo šutjeti. Žalosti nas stoga što se nakon svih komunističkih strahota u Hrvatskoj ne uspijeva čuti odgovor odgovornih za trpljenja ljudi. Štoviše, žalosti nas što je mentalitet toga doba iznjedrio kulturu koja je izgubila stid. Ne samo da zločinci nisu prepoznali svoj zločin, nego čak nisu ni pokazali osjećaj stida pred ljudskim i Božjim pogledom.
U komunističkome je režimu stvarana kultura koja je kanila istjerati Boga iz njegova vrta, otupiti uši za pitanja koja Bog postavlja čovjeku i prognati stid iz života ljudi, ostavljajući ljudima laž kako bi im otupjele savjesti. Kardinal Stepinac je to prepoznao i neustrašivo prozivao.«
Branio je katoličku kulturu
»Nije stoga slučajno što je branio katoličku kulturu i onda kada se očekivalo da će braniti sebe. U tijeku istražnoga postupka, 20. rujna 1946. piše izjavu koja će biti temeljem i za njegov govor na sudu 3. listopada iste godine. Iz nje je razvidno da mu nije stalo do osobne sigurnosti, niti do postizanja nekih povlastica za svećenike, nego je u prvi plan stavio sve ono od čega je bila satkana katolička kultura u hrvatskome narodu, a koju je totalitarni komunistički režim sustavno razarao.
Nakon što je istaknuo činjenicu da je dotada ubijeno tristotinjak svećenika, redovnika i redovnica, nadbiskup je upozorio da su uništene katoličke škole, tiskare, katolička štampa, oduzeti katolički zavodi, onemogućen rad sirotištima, uništen Caritas, uništeno Društvo sv. Jeronima, ta najjača pučka kulturna institucija, sjemeništa su stavljena u nemoguće okolnosti, oduzeta je crkvena imovina, otežan ili izbačen vjeronaučni rad iz škola, nasilno uveden civilni brak, časnim sestrama spriječen rad u bolnicama...
I pet godina nakon toga, ušavši u šestu godinu svoga tamnovanja u Lepoglavi, pred jednim je komesarom koji mu je nudio dogovor na temelju navodnih osiguranih plaća i socijalnoga osiguranja, izjavio: 'Ono što zanima Katoličku Crkvu, to je pitanje odgoja mladeži, to je pitanje škola, to je pitanje slobode katoličke štampe, to je pitanje Caritasa, to je pitanje slobode redova, to je pitanje poštivanja katoličkog braka i slične stvari. To je što nas zanima, a za drugo ćemo već nekako.' Znao je da hrvatski narod ne može živjeti od komunističke kulture laži kojom ga se svakodnevno hranilo. Bilo mu je stalo do kršćanske kulture solidarnosti, brige za drugoga na svim razinama društva, do evangelizirane kulture koja je stoljećima njegovala bliskost Crkve i hrvatskoga naroda...«
Osjećamo kulturalnu podijeljenost
»Danas, u trenutku posebnih iščekivanja suvremenoga svijeta u kojemu se teži za novim građanskim suživotom, dužnost je svih koji ispovijedaju kršćansku vjeru unositi evanđeoske vrednote u društvenu zbilju. To je put koji gradi specifičnu kulturu kojoj je središte u cjelovitosti rasta ljudske osobe. Biti pobožan prema blaženomu Alojziju znači graditi evanđeosku kulturu.
Življeno kršćanstvo novim naraštajima otvara obzorja kulture i istine, ne zatvarajući se pred poticajima novoga, već nastojeći tumačiti te iste poticaje u svjetlu evanđelja. Nažalost, slike suvremenoga društva, uz mnoštvo pohvalnih pomaka, sadrže bremenitost tamnih oblaka. Svjedoci smo ideoloških naboja, nepravda, nasilja, pojava koje otežavaju odgojni hod, ostavljajući osobito među mladima raslojavanja i nesigurnost.
U sadašnjim prilikama u odnosu na velike teme kršćanskoga morala osjećamo kulturalnu podijeljenost na dva dijela: jedna se tiče velikih tema mira i traženja pravednosti, ljudskih prava; zauzetost za siromašne i gladne te pokreta koji upozoravaju na poštivanje stvorenoga, na poštivanje okoliša. Ta je strana kulturalno prihvaćana s velikim odobravanjem, iako joj prijeti moralizam s političkim predznakom. Drugi dio kršćanskoga morala s kulturalnim posljedicama tiče se ljudskoga života od začeća do naravne smrti, obitelji i braka, odgoja djece i mladih. Ta je strana puno manje prihvaćena, štoviše tvori zapreku i predstavlja se tobože kao kamen spoticanja između Crkve i ljudi.«
Izdvojeno iz G.K.
subota, 09.02.2008.
Blaženi Alojzije Stepinac
"Uoči spomendana blaženog kardinala Alojzija Stepinca, koji je vjeran Kristu svjedočio istinu i podnio mučeništvo, pozivam vas da u njemu pronalazite uzor kršćanskoga života i ljubavi za svoju domovinu."
Papa Benedikt XVI, na općoj audijenciji 8. veljače 2006.
Većina ljudi ima krive pojmove o svetosti. Bitna svetost nije ništa drugo nego savjesno vršenje svojih staleških dužnosti dan za danom iz ljubavi prema Bogu. A to ja želim svima vama. Tada život vaš doista ne će biti drugo nego Evanđelje Isusa Krista predstavljeno u dnevnom poslu i molitvi.
Pisano Evanđelje, to je kao muzika napisana u notama. A život svetaca, to je kao ta ista muzika, samo izvedena od umjetnika na instrumentima. Makar vam se i činilo čudno, ipak je i čišćenje peći i baratanje metlom iz ljubavi prema Bogu, divna muzika Evanđelja izvedena u dnevnom poslu, jer Bogu dragome ne imponira nikakva oholost i taština, nego samo skromno i ponizno srce. I to tako jako, da mudrac u Svetome Pismu kaže: "Bog je zatro spomen oholica, a ostavlja spomen onih, koji su ponizna srca."
Rad i molitva, dva su vesla kojma se životna lađa svakog čovjeka i svake obitelji približava svome cilju. Ako nedostaje jedno ili drugo, nazaduje se.
Bl. Alojzije Stepinac
srijeda, 06.02.2008.
MUCANJE O ISTINI I VJERI
Isus je rekao: ''Ja sam Put, ISTINA i Život''
Smisao te izreke možda izgleda prilično ograničeno. Ali definicija istine i jest vrlo ograničena. Na sve to mogli bismo reći:''Nešto je istina za tebe, ali to isto ne mora biti istina i za mene.'' No to nije način na koji ISTINA postoji.
Ako je na pr. Goran Ivanišević bio pobjednik Wimbledon-a 2001., to je istina ne samo za mene, već i za sav ostali svijet.
Ako je Neil Armstrong bio prvi čovjek na Mjesecu, to nije istina samo za mene nego i za sve ostale ljude, i sve dok vi vjerujete da je nešto istina, to će zaista biti istina za vas. Ali ni to nije racionalno.
Samo vjerovanje u nešto ne čini to istinom, kao što ni samo nevjerovanje u nešto ne čini to nešto lažnim. Moja vjera ne ustanovljuje istinu, niti je uništava. Problem je: što je zaista istina?
Zamišljam da preko rijeke jezera postoji samo tanki sloj leda, ali ja vjerujem kako će me taj led moći držati i ja ću prijeći na drugu stranu. S jakom vjerom u taj led ja doista prelazim preko rijeke.
Ali ja vjerujem i u laž. Bez obzira koliko je jaka moja vjera, hodam li po tankom ledu on će puknuti i ja ću se utopiti. Moja vjera u taj led neće učiniti da ono u što vjerujem postane istina - da me led drži.
Nasuprot tome, osoba koja hoda po vrlo debelom ledu što pokriva rijeku može imati vrlo malo vjere, ali će moći sigurno prijeći rijeku.
Vjera nije ono što daje sigurnost ili nedostatak sigurnosti. Bitno je to je li moja vjera u istini ili u laži: "u tankome ili debelom ledu". Ako ja vjerujem, iako slabom vjerom, u debeli sloj leda, iskusit ću stvarnost sigurnog prijelaza preko rijeke.
Drugi put mogu duboko, istinski vjerovati u tanki led, ali ću iskusiti stvarnost neuspjeha.
Ljudski rod od pamtivijeka traži istinu i sigurnost. Potrebni su nam u životu istiniti znakovi – svjetionici, kako bi naša plovidba bila sigurna. U svojim nesigurnostima, ograničenostima, razmišljanjima i prosudbama često tražimo «prave mape sa ucrtanim svjetionicima». Jednako tako kroz cijelu povijest uvažavamo mudre, misaone ljude, u nadi da oni "tako pametni" /to ne znači i da su mudri/, znadu pravu istinu. Kroz odgoj i odrastanje bili su nam potrebni i vjerovali smo "auktoritetima". Nije stoga čudno da čujemo kako je ovo rekao taj i taj, ono napisao onaj, a svi ovi i mnogi drugi auktoriteti bili su ili jesu načitani, educirani, povijest ih uzvisuje i hvali. Analiziramo i proučavamo njihove misli. Ne čudim se stoga što sam više puta čula:
«O NISAM JA POSTAVILA OVU TEORIJU NEGO DALEKO VEĆI FILOZOFI !!! »
Pitam se i razmišljam:
Nije li svaki filozof, koliko god bio veliki mislilac, ipak samo čovjek – stvor. Kao čovjek on je izložen mnogim ograničenjima, sumnjama i svim teskoćama i nesigurnostima, konačno i zabludama koje prate ljudski tijek.
Jedan aforizam, koji nije daleko od istine, glasi da ima isto toliko definicija filozofije koliko ima filozofa. Slavni filozofi često su drugim slavnim filozofima odricali da su uopće filozofi. Kako uopće naći sigurnost u toj poplavi raznih misaonih špekulacija.
Ako malo pomnije promotrimo živote raznih promotora posebno materijalističkih filozofskih pravaca, apologeta humanizma na pr., a imali su neosporno «veliko znanje i životno iskustvo», često čemo se razočarati i s nevjericom se pitati, ako su već svojim «ugledom» odveli u povijesti ljudski rod «na tanak led», zašto nisu mudro znali kreirati barem svoj vlastiti život. Kroz kakove su samo tragedije mnogi prolazili, i njihova umovanja bila su često tek posljedicom vlastitih životnih opredjeljenja /po mom gledanju zabluda/ i s time povezanih vlastitih životnih nedaća.
Danas kao nikad prije, agresivno se na pr. propovijeda LIBERALIZAM, koji neka bi bio «U službi i po mjeri čovjeka». Koje su tu manipulacije prisutne možemo uz mnoge druge izvore čitati na blogu «Tragična misao».
Citirala bih samo dio sadržaja "Taj naš liberalizam" sa bloga:
http://tragicnamisao.blog.hr/2007/10/index.html
+++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++
«...Za razliku od totalitarnih režima...U liberalizmu je dopušeno reći sve. To je istina, čemu stvarati političke žrtve i progoniti neistomišljenike kada ih mase, obuzete gramzivošću i trošenjem ionako mogu samo ismijavati ili barem ignorirati. Čemu Gulag? Kada postoji Big Brother? Mekan, smiren, prikriven način porobljivanja s cijelim jezikom laži gdje se kamatarenje prikazuje kao pomoć, gdje se okupacija naziva spasom, gdje se nametanje naziva uvođenje...laž se vrti 24 sata dnevno.
U fašizmu i komunizmu je postojala malena grupa disidenata, u liberalizmu je svaka pomisao na istinsku oporbu nezamisliva. Tko danas može sumnjati u slobodno tržište, ideologiju ljudskih prava, dogmu o slobodi, kraju povijesti, vječnom rastu?? Taj pojedinac može biti proglašen luđakom, a karijeru unutar društvenih znanosti može zaboraviti. Kao što je nekada bilo dobro biti dio KP, danas je dobro biti član neke od liberalnih institucija...to donosi blagostanje...
...Liberalizam znači svijet u kojemu je sve dopušteno, u kojemu i svaka bizarnost ima pravo na svoju slobodu. U liberalizmu ionako nema odgovornosti za ništa, sebičnost, pohlepa, loše ljudske osobine izlaze na vidjelo jer u liberalizmu pojmovi solidarnosti, skromnosti, duhovnosti znače vrlo malo. Pljačkaj ljude, prirodu, ubijaj, rastači, uništavaj, ali pričaj cijelo vrijeme o ljudskim pravima i demokraciji...
...Soft ideologija liberalizma ni u jednom času ne ostavlja čovjeka na miru. ...Liberalizam nigdje ne posustaje i nijedan segment života ne ostavlja čovjeku na izbor. Što je Big Brother nego koncentracioni logor? U ovome logoru zatočenici nisu dovedeni na silu niti će biti ubijeni, oni su tamo dobrovoljno i sretni su što su tamo...to je ideologija liberalizma...
++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++
Možemo pokušavati teoretski osporavati neke teze kolege blogera, no pogledajmo što se događa u društvu uopće.
Uz rekla bih izvanrednu opservaciju problematičnosti jedne «nove religioznosti NOVOG DOBA», što je poruka.
Ostaje tragično u stilu imena bloga što autor, ukoliko ga nisam krivo razumjela, ili možda površnošću previdjela neke njegove postove i koji se deklarira kao «ljevičar – što god to značilo», ili ne iznosi, ili ne vidi nikakve perspektive.
MOJE OSNOVNO PITANJE, trebam li završiti zbog posvemašnje bezperspektivnosti na psihijatriji, odn., trebam li zavidjeti pokojem psu ili mački, koji se bezbrižno šeću dvorištem???
Ostavljajući potpunu slobodu, da svatko špekulira o debljini leda u šetnji - prolazu svog života, ja jednako slobodno tragam za «sigurnim ledom».
Moj životni put, odabir /koji trenutno ne znam dovoljno slikovito izraziti/, prolazio je kroz razne faze. U dilemi vjerovati li čovjeku – stvoru, ili vjerovati Stvoritelju, slušam i svoje srce, koje mi šapće kao i Sv. Augustinu: «Nemirno je srce moje, dok se ne smiri u Tebi, Gospodine.»
«ISTINA» od mene traži veliki danak, preispitivati sve svoje životne stavove, traži u mojoj slobodi moju odluku, moje srce, um i poniznost. Ako uspijem predati joj poniznost, ona će se sama pobrinuti za ostalo. Zasjenit će naša srca i um svojom veličinom i mi ćemo joj se u potpunosti predati jer ona je samo jedna.
Ako je Uskrsli Krist moj put do svetog i pravednog Boga, Stvoritelja svega stvorenoga, i ako je to istina univerzuma i Boga, sve što trebam učiniti jest da vjerujem u ono što je On i u ono što je On učinio za mene kako bih upoznala Božju ljubav i iskupljenje za svoj život.
Ovo mucanje završila bih za danas sa molitvom (Abbe Pierre):
«Gospodine, daj mi duh pronicav i otvoren, ali pun svrhunaravnoga; poniznost istinitu i duboku, ali i veliku odvažnost; srce djeteta koje promatra i diše; život unutarnje intimnosti s Tobom; načelo sigurno i čvrsto, ali nikada usko; nastup nadnaravni , ali duboko ljudski; dušu koja će Tebe otkrivati drugima, i smiješak koji manje stoji od električne struje, ali ljudima donosi više svijetla».
Vlatka.
