Vk Istra
16.09.2006., subota
Sve ono što je važno… (prvi dio)
|
Čovjekom se smatramo samo zato jer imamo više razuma nego li životinja. Čovjek nije čovjek do onoga trenutka dok ne stupi u kontakt s društvom. Društvo nas definira i povezuje naš identitet sa ostalima. Jedna grupa je kompleks mozgova i razuma, razmišljanja i mišljenja. Radeći zajedno, ostvaruje se cilj – i to je prava nagrada. Sport je situacija, stvar, želja. Možemo to definirati kako god hoćemo, ali to je nešto što je u nama i oko nas. Svaki čovjek u sebi ima trunčicu sportske osobnosti, i ne mislim samo na fizičke osobnosti. Trenirajući, ili pak samo gledajući sport, osjećamo se drugačije. Užitak natjecanja i navijanja daje nam neprocjenjive vidike, pokazuje nam druge slike i ostvaruje nam osjećaj pripadnosti. Kada si dio nekog tima, osjećaš se posebnije jer znaš da uz druge ništa nije nemoguće. Radeći zajedno dobijemo neviđenu dodatnu snagu i žar. Znajući samo činjenicu da se svi trude kao i ti, poželiš nešto više. Poželiš pokazati i ostvariti svoje ciljeve. Baveći se sportom, bavimo se i samim sobom. Trenirajući se izgrađuje i fizički i psihički. Prijatelje koje tada steknemo ostaju zauvijek. Jer upravo smo s njima podijelili sve naše sretne i tužne dane, ciljeve i snove, s njima smo ostvarili želje i razvili individuu. Kao uvod sam iznijela svoje stavove i gledišta u svezi sporta. I sama treniram i vjerujem kako ću onome koji ovo bude čitao predočiti sve prednosti i užitke, ali i teške mane sporta. Kako mudri ljudi kažu: ˛ Ništa nije savršeno. ˛ . Tako niti bavljenje sportom ne može biti podmazano ružinim laticama. Za svaku dobivenu nagradu potrebno je iscijediti milijune kapljica znoja i istrenirati svoje tijelo i mozak. Na svojoj vlastitoj koži znam kako svaki trening može biti užasno zamoran, iscrpljujući i težak. Ali upravo taj napor pokazuje kako mi svaki mišić na mom tijelu radi i trenira. Ništa mi nije draže kada se vratim kući, mrtva umorna legnem na trosjed i duboko izdahnem. Tada znam da sam kvalitetno napravila trening. Treniram veslanje već 5 godina i za sve dosadašnje rezultate trebalo mi je puno odricanja i velika predanost tom sportu. Veslanje u svijetu nije previše popularan sport, zato niti ne trebam spominjati situaciju u Puli. Ako neki veslač spomene taj sport osobi koja se njime ne bavi, pomislit će samo na braću Skelin. Ali u Hrvatskoj ima dosta potencijalnih veslača koji se dokazuju kako bi bili prepoznati kao «dobri» veslači. (...) Tekst: Anja Svećarovski |