Vjetrovito

Postoji taj jedan trenutak usred noći, kad moj ručni sat promijeni datum, što je redovito popraćeno tupim škljocajem u potpunoj tišini. Već sat vremena razmišljam o tom trenutku, i zašto se datum ne mijenja u ponoć. Uvijek u 1 sat i 46 minuta. To je škljocaj koji odredi da nismo više danas, nego već sutra, odnosno da je jučer iza nas, i da moramo otići spavati jer ne možemo živjeti u tom nekakvom vremenskom prostoru među danima. Još je više uznemirujuća činjenica što sam dovoljno puno puta bio u to vrijeme budan da shvatim što moje stvari rade usred noći. Pogotovo ove zamršene mehaničke.

Postoji zabava. Ukoliko vam je prezabavno u životu, morate to nadoknaditi dovoljnom količinom nezabavnog, ili će se priroda potruditi da vam sama to učini. Ljudi koji tvrde kako im život uopće nije zabavan - lažu! Jer uvijek je ujednačen---

Postoje stvari o kojima čovjek ne bi trebao razmišljati.

________
Soundtrack: Phillip Glass - Metamorphosis Two
Fotografije: Benoit Paille

Što je ono što ljude svaki dan tjera da se ustanu iz kreveta i odu u školu, na faks, posao? Ležeći pod toplom dekom dok vani huji hladni jesenski vjetar, danas sam propuštao još jedno ranojutarnje predavanje i shvatio kako je jedini razlog što ću doći na sljedeće to što se ne smijem do kraja opustiti, ne smijem si dopustiti biti toliko lijen da učinim samo onoliko koliko trebam (iako znam da bi okolina bila i s time sasvim zadovoljna). Čovjek se povremeno mora natjerati otići, vidjeti, shvatiti. Ustao sam, pustio si još jednom nešto glazbe dok sam prao zube, odjenuo se i krenuo van.

Ljudi koji u pokretu ne gledaju druge, koji spavaju u tramvaju, novine koje netko čita ili pak žena koja je Murakamija presavinula po hrptu do tolike mjere da nisam shvatio kako je to Murakami. Razgovori tinejdžera po tramvajima. Poslovni ljudi u samoći odlaze na posao, jure, kreću se, izmiču, na stotine ih prolazi cestom - oči takve pojave ne mogu pratiti. Kolegica mi je prije koji tjedan rekla da ne može vjerovati da na istom raskrižju ne može biti ista slika svaki dan, ma koliko god se trudili. Nisam o tomu prije razmišljao.

Možda je i ta raznovrsnost, želja da se ona uoči to što nas svaki dan pokreće. A možda grumen tamne ruske čokolade koju nosi kolegica iz grupe u zamjenu za Kamovljeve pripovijesti, a kojom si popunim vrijeme vozeći se u tramvaju kući, niti ne shvativši kako je ista ta kolegica također u njemu dok ne izađe i dok ju ne vidim na stanici.

________
Sountrack: Alphawezen - Speed of Light
Fotografije: Benoit Paille