Marketing
Brzina koraka
Što je ono što ljude svaki dan tjera da se ustanu iz kreveta i odu u školu, na faks, posao? Ležeći pod toplom dekom dok vani huji hladni jesenski vjetar, danas sam propuštao još jedno ranojutarnje predavanje i shvatio kako je jedini razlog što ću doći na sljedeće to što se ne smijem do kraja opustiti, ne smijem si dopustiti biti toliko lijen da učinim samo onoliko koliko trebam (iako znam da bi okolina bila i s time sasvim zadovoljna). Čovjek se povremeno mora natjerati otići, vidjeti, shvatiti. Ustao sam, pustio si još jednom nešto glazbe dok sam prao zube, odjenuo se i krenuo van.
Ljudi koji u pokretu ne gledaju druge, koji spavaju u tramvaju, novine koje netko čita ili pak žena koja je Murakamija presavinula po hrptu do tolike mjere da nisam shvatio kako je to Murakami. Razgovori tinejdžera po tramvajima. Poslovni ljudi u samoći odlaze na posao, jure, kreću se, izmiču, na stotine ih prolazi cestom - oči takve pojave ne mogu pratiti. Kolegica mi je prije koji tjedan rekla da ne može vjerovati da na istom raskrižju ne može biti ista slika svaki dan, ma koliko god se trudili. Nisam o tomu prije razmišljao.
Možda je i ta raznovrsnost, želja da se ona uoči to što nas svaki dan pokreće. A možda grumen tamne ruske čokolade koju nosi kolegica iz grupe u zamjenu za Kamovljeve pripovijesti, a kojom si popunim vrijeme vozeći se u tramvaju kući, niti ne shvativši kako je ista ta kolegica također u njemu dok ne izađe i dok ju ne vidim na stanici.
________
Sountrack: Alphawezen - Speed of Light
Fotografije: Benoit Paille
Post je objavljen 25.11.2008. u 18:32 sati.