Da, jesam, malo sam zaspao. Odnosno, mislim kako sam predugo spavao. I da ću ići još. Snovi su dijelovi našega života u kojima sakupljamo doživljaje i raspoređujemo ih po smislu, zaboravljamo nebitno, a ostavljamo važno. Tako sam i ja pomislio da bi mi trebalo malo sna, tek toliko da sredim sve ono na što ne bih trebao misliti, da zaboravim što me mučilo, a što su drugi samo tako prespavali.

Dati drugima dio sebe, a ne tražiti ništa za uzvrat je veoma nezahvalan posao. A ljudi su sakupljači. Glodavci. Zubima će izjedati drvo, a istovremeno imati još mnogo hrane u obrazima. Mali, neprimjetni, ugrizu i prenesu bolest, samo tako. Bolest koja će nas s njima povezivati još dugo vremena...

No, sva sreća, postoje stvari koje nas čine sretnima unatoč svemu. Jedva od takvih je i ovaj početak proljeća koji je danas zapekao suncem od ranoga jutra. Vraćajući se iz škole, osjetio sam miris svibnja (ne znam otkuda se pojavio ovako rano). Pročitao sam u novinama da je pelud na ljude počeo još u veljači djelovati, možda ima nešto i u tomu. A opet, uz ovakve dane, tako se teško primiti posla, ne slažete li se?

Možda me neće biti dugo, ne brinite. Bit ću uvijek negdje ovdje i neću se baciti pod vlak iz jednog razloga: nisam Ana Karenjina. :-D

Napisano u 12:00 sati.

komentari (21) ... ispis ... link