Sjećam se prvi puta kad sam kao maleni dječak došao u Budimpeštu. Za mene je to do tada bilo mjesto na koje stalno idu odrasli, i bio sam veoma ponosan što su ovoga puta i meni dozvolili da sjednem u vlak - po prvi puta u životu - i krenem prema tom gradu neobičnog, dugačkog imena. Sjećam se trenutka kad su se jezici uz cestu postupno promijenili, upozorenja kako moram biti miran na granici, Balatona uz koji je vlak išao gotovo nad vodom. Nagykanizsa, kratka činjenica o Székesfehérváru, zatim Dunav i - bili smo tamo!

Prošli smo grad i za trenutak bili u mirnom predjelu Pešte, vozeći se nizinama, da bismo naposljetku dospjeli u malenu kućicu u Dunakesziju, okruženu pješčanim ulicama, ali i vinovom lozom, grmljen malina i trešnjom na koju su bile naslonjene vrtne ljestve.


Za veoma kratko vrijeme, upoznali smo cijeli grad, bilo nam je potrebno samo dva tjedna da bismo otkrili sve zanimljivosti - od Ribarske utvrde, raznoraznih muzeja i znamenitog i divovskog Trga heroja, do Parlamenta i otoka koji raspolavlja tôk Dunava na jednom mjestu, a gdje sam slušao ujaka koji mi nije znao objasniti kako ne smijem ići dalje jer ima kopriva.

Park uz plažu Dunava nešto dalje od njegove kuće. I zgrade s parkovima između, koji su zamjena za onaj glavni zabavni park u koji baš ne možemo svaki dan. Školjke iz Dunava i zoološki vrt na drugom kraju grada. I tržnica s ogromnim cijenama u forintama. Egy fagylalt, kérem szépen, nečiji glas u slastičarnici i onda naše oponašanje istoga. Večernje dokoličarenje i uživanje - jednostavno zbog toga što ste u drugom gradu.


I bilo je još mnogo puta. Ali više nikada na kolodvoru Deli crvenih podova, već na Keletiju, sa onim svojim stakalcima i starinskim klasicističkim građevinama obojenima u žuto. I glasom žene koja na razglasu obavještava putnike o kretanjima vlakova.

Prošli je put bio drugačiji, opisan ovdje, ako ga se još itko sjeća. Nisam nikada prije bio u Budimpešti tijekom zime, nisam nikada prije vidio Parlament kroz prozore autobusa zamrljane kapljicama kiše i predivno jezero s dvorcem iza Trga heroja, zamrznuto jezero pretvoreno u klizalište. Kao neki dobar film. I kasnovečernji kokteli u lounge baru blizu Váci ulice. Po prvi puta sam se tada morao sâm snaći u McDonald'su - jer, naravno, Mađari su slabi Englezi. Zatim povratak u hotel k društvu koje uživa u zadimljenosti sobe, pasta za zube (onima koji je se sjećaju) i naposljetku odlazak.


I sada idem ponovno. Prekosutra, zapravo. Treba se spremiti. I, kad sam tamo, pisati - da ne zaboravim ono najvažnije. Kada svoju odraslost mjerite svojim posjetima jednom gradu, taj grad vam postaje veoma drag. I svi njegovi dijelovi, pa i običan svežanj s bombonima Dunaikavics, koje nosite majci doma, a za koje znate da ih predugo nije jela.

Sjećanja su zamršena pojava; nezaobilazna i neočekivana, a opet veoma draga. Navru i tada kad namjeravate jednostavno obavijestiti kako vas neće biti neko vrijeme, kao što vidite.

;-) Boris


P.S. Nadam se da vam se sviđa novi, ljetni dizajn. Znam da kasnim ako sam već mislio s time, ali trebala mi je neka promjena, da ne bude uvijek isto kad odem... ;-)
__________
Fotografije: Autorica Ellech je redom nazvala fotografije Budapest **, gdje zvjezdice predstavljaju brojeve (redom) 54, 44, 47, 9 i 49. A ja ću vam reći što pojedina fotografija prikazuje (također redom): 54 - samo panoramski pogled na Dunav u središtu s Lánchídom, ili po hrvatski Mostom slobode; 44 - Parlament, na kojem sam zadnji put ugledao jedan stariji hrvatski grb; 47 - Ribarska utvrda, koja izgleda kao nešto iz bajke, barem meni; 9 - Crkva Svetog Stjepana, ili po mađarski Szent Istvána u Pešti, ako se ne varam; 49 - također Ribarska utvrda.

Napisano u 23:10 sati.

komentari (24) ... ispis ... link