Danas sam pospremao i pronašao stolni kalendar koji je još uvijek bio okrenut na veljači. Naravno, nije da nisam pospremao od veljače, ali to sam tek danas shvatio. Jesam li htio da vrijeme barem nakratko stane? Jer u zadnje mi se vrijeme čini kako sve ide prebrzo. I nikada ne mogu reći gdje ću zaista biti u sljedećem trenutku, jer svugdje sam. Letim. Jedino su snovi stvarni, ali oni brzo prolaze.

To me podsjetilo kako, uvijek kada sam bolestan, sanjam. Ili je to barem ono čega se sjećam da sam sanjao. Zdrav, budim se jutrima i ne razmišljajući o njima, ali ovoga puta me snovi progone. Mislio sam kako će nesanica sa srijede na četvrtak barem donekle srediti ono što me môrilo svih ovih noći, ali nekako nije uspjela. Ono što dobijem je san koji me svladava u tramvajima koji jure kroz grad i ljuljaju se u laganom ritmu... i onda odjednom vidim konje, i kočijaše, i svijet je opet stao. Sve dok se ruka starije žene ne nađe na mom ramenu, remetivši tako teško stečeni mir.

A dobro; vraćam se svojoj uskovitlanoj svakodnevici.

Zasada.

;-) Boris

________
Fotografija: Moja, ili Lughova, više se ne sjećam. Jarun, veljača. Ali neka druga veljača. Ne ova.

Napisano u 00:28 sati.

komentari (28) ... ispis ... link