Ne, nisam zgazio tog raka, to je samo takva fotografija. Negdje peti mjesec, Luka s fotoaparatom u rukama - nikad ne znate što može fotografirati ili kakve mu lude ideje padaju na pamet. Inače ne bih njegove fotografije stavljao na ove stranice, odnosno na ovaj blog, ali moja noga je gore pa osjećam da na neki sasvim čudan način imam i ja pravo na tu fotografiju. A rak je gotovo neprimjetan. I nadam se, još uvijek živ.

Tako je neki dan kod nas bila Baba, za koju (kako je rekla) moram napisati da je veoma cool i zabavna. Naime, Luka se sjetio da bi nas sve zajedno mogao fotografirati u jednoj sasvim nadnaravnoj pozi. I tako nas je namjestio i na kraju on i - click! Fotografija je gotova, i gotovo savršena, usuđujem se priznati - ja u sveopćem ushićenju i pružam Babi bež šalicu, a ona ju gotovo preuzima iz mojih ruku u svoje primajući se odozdo, iznenađenog izraza lica kao da se zapravo i ne radi o šalici, a Luka odmah do nas, puca od smijeha na naslonjaču i uživa u bojama (narančastoj, smeđoj i bež, kako je zamislio). Fotografija veoma ugodne atmosfere, iako se Babi ne sviđa. Nevjerojatno je koliko jedna fotografija može uljepšati poslijepodne. I izmoriti ljude, isto tako.

Shvatio sam kako sam pri kraju sa svojom zalihom ljetnih knjiga, pa sam odlučio otići u grad po još. Nisam ih još kupio, jer mi se ne da do grada. Trenutačno čitam "Gentlemen & Players" Joanne Harris, napokon, i već sam pri kraju. Taman sam u ponedjeljak vidio kako je izašlo i hrvatsko, Algoritmovo izdanje. Lijepa knjiga, moram priznati. Samo što su napravili ružnu naslovnicu hrvatskog izdanja. Uopće nije u stilu s ostalima, i to me čini veoma razočaranim. No, hajde, neću vam dosađivati jer sam prošlim postom o Joanne već dodijao mnogim ljudima. Također sam prije te, pročitao knjigu "The Kalahari Typing School for Men" Alexandera McCalla Smitha, četvrtu po redu u seriji knjiga "The No. 1 Ladies' Detective Agency". Imam ono Abacusovo izdanje sa šarenim naslovnicama. I sad si razmišljam što ću poslije čitati... nemajući pojma.

Od glazbe, sad sam prešao na novog skladatelja i izvođača, na glasoviru dakako. Njegovo ime je Ludovico Einaudi, i ima svoj nekakav jedinstven stil, koji me jednostavno tjera da se prepustim zvuku. Posebno mi je draga njegova "African Melodyll" koju upravo sada i slušam, dok ovo pišem. Možda zbog jednostavnosti - ne znam. Podsjeća me na Yanna Tiersena, ali ovaj čovjek je u potpunosti posvećen svom klaviru i vidi se kako uživa svirajući.

A ja uopće nisam u toku što se od glazbe sluša, očito...

;-) Boris

Napisano u 16:10 sati.

komentari (27) ... ispis ... link